PRIJAVA
P I S M O
Generalu HV-a gospodinu Anti Prkačinu
Gospodine generale Prkačin,
obraćam vam se ovim pismom nakon što ste javno, putem Face TV, u emisiji Face to Face , dana
17.02.2024. godine ustvrdili da, ono što sam rekao profesoru Suadu Kurtćehajiću o protjerivanju civila
porijeklom iz BiH, u ljeto 1992. godine iz Istre i Primorja, odnosno iz Republike Hrvatske,
su IZMIŠLJOTINE.
Ne, gospodine generale, na moju, a nadam se i vašu žalost, to nisu izmišljotine i laži nego
gruba i surova ISTINA !
Ja od vas ne tražim nikakvu ispriku, ali tražim, da, kao čovjek kojeg očito zanima povijest, nađete malo
vremena , istražite i saznate ISTINU o događajima iz 1992. godine.
Gospodine generale, u prvom turnusu , odvođeni su uglavnom srbi…
Iz Poreča, Novigrada i ostalih istarskih mjesta…
To vam mogu svjedočiti oni koji su se uspjeli vratiti i žive u Istri…
Može vam svjedočiti i sestra mladića koji je iz Novigrada odveden sa radnog mjesta
i U B I J E N u Hercegovini…
Gospodine generale, odveden sa radnog mjesta iz Novigrada i U B I J E N u Hercegovini…
Za više informacija se možete obratiti i udruzi Dokumenta koju vodi gospođa Teršelić…
U drugom turnusu, pod kraj osmog mjeseca, odvođeni su uglavnom bošnjaci, romi i nekoliko
momaka srpske nacionalnosti…
I o tome imate žive svjedoke koji su to preživjeli. Na žalost, za veliki broj ljudi se ne zna kako su i gdje
završili…
Također, mogu vam svjedočiti i policajci koji su nas iz naših kuća privodili…
Po mene i brata su došla dva policajca u našu kuću u Brčićima, Nova Vas, Poreč, i odveli nas u policijsku
postaju…
Dvorište policijske postaje Poreč već je bilo puno dovedenih …
Autobusom smo prebačeni u Rijeku, ukrcani na brod „NINA” kojim je upravljala Vojna policija i
na kojem je već bilo mnoštvo ljudi iz drugih mjesta…
Brod je isplovio u 18 sati, nismo znali kamo…
Negdje oko 20 sati, vojna policija je , po imenu i prezimenu, prozvala i izdvojila 5 ili 6 mladića srpske
nacionalnosti među kojima je bio i Milenko , iz okoline Bijeljine , radnik na građevini kojeg sam ranije
upoznao na nekom gradištu. Odveli su ih …
Oko ponoći, u zatvoreni dio broda sa šankom , u kojem je dio nas boravio , ušla je vojna policija i dovela
pretučene i do pojasa gole momke…
Nakon par ustaških pjesama koje su nam otpjevali, uslijedila je naredba da jedan od njih
šamara ostale…
Pa kako to nije „ radio dobro „ uslijedila mu je šamarčina od vojnog policajca kako bi naučio kako to
treba raditi…
Gašene su im cigarete na golom tijelu, bacan im je novčić na pod da ga podignu, a kada bi pokušali to
učiniti policajci bi im cipelom gazili ruke…
Na kraju su ih vodili za šank da policajcima plate piće na šta su ti mladići izvrtali džepove da dokažu kako
nemaju novaca…
A onda su ih ponovno odveli…
Plovili smo cijelu noć i u Split smo stigli u zoru… Svanjivalo je…
Pretučene momke su odvezli kombijem, a nas odveli u neke hangare u luci…
Čuvale su nas duge cijevi…
Te su momke ponovno doveli oko 10 ili 11 sati…
Milenko mi je rekao da su bili u nekoj Lori….
Oko podne, po nas su došli autobusi kojima smo odvedeni na granični prijelaz Kamensko…
Tu smo proveli cijelo poslijepodne…
Pokušavali smo saznati što se zbiva i kamo će nas voditi.
Gospodine generale, u kasno predvečerje po nas su došli autobusi pod kontrolom dugim cijevima
naoružanih vojnika HVO-a i krenuli smo u Hercegovinu…
Iz komunikacije radio vezom vojnika HVO-a koju smo mogli čuti bilo je očigledno da se nešto događa,
da se odredište mijenja tijekom puta…
Već je bio uvelike mrak kada su nas dovezli u Posušje, iskrcali iz autobusa, autobuse okrenuli i otišli…
Gospodine generale, među nama više nije bilo na brodu pretučenih momaka…
Nakon prve noći provedene na brodu, druge noći, u Posušju , svi smo prvo pokušavali stupiti u kontakt sa
Hrvatskom i svojim obiteljima…
Većina nas je noć prespavala na parkiralištu ispred hotela…
U hotel se nije moglo jer je u njemu boravila vojska HVO-a …
Nakon neprospavane noći jutro je započelo rafalom na golubove iznad naših glava…
Samo zahvaljujući spretnoj i sretnoj verbalnoj reakciji jednog momka iz Poreča, koji će po povratku u RH
završiti u Hrvatskoj vojsci, od naoružanog vojnika koji je taj rafal ispalio dobili smo „ minutu da se
izgubimo”…
Nakon toga , nas četvorica iz Poreča smo, na moj prijedlog, donijeli odluku da idemo za Čapljinu…
Gospodine generale, kako smo od Posušja preko Ljubuškog , u atmosferi koja je dole vladala par tjedana
nakon ubojstva Blaža Kraljevića i njegovih momaka, došli do Čapljine…
Kako sam dočekan u Dretelju kada sam potražio centar za obuku TO BiH…
Kako smo i gdje u Čapljini spavali, kako smo iz Čapljine u Ploče, pa iz Ploča u Split…
To je druga i duga priča…
Još ću vam samo reći da smo iz Splita u Rijeku išli autobusom …
Do mene je sjedio stariji gospodin i započeo razgovor do kojeg mi uopće nije bilo…
„ …mladiću da li si ikad čuo da je na Tita u Zenici spreman atentat…
Ja sam ga trebao koknuti…”
U Rijeku smo stigli, oko 3 h u jutro…
Sačekao nas je moj brat Alija i odvezao kući u Poreč
Nekoliko dana kasnije ja i mlađi brat smo odlučili otići u Veronu…
Gospodine generale, ovo što ste vi nazvali izmišljotinom je bilo jedno dobro organizirano, dobro
koordinirano i odlično logistički poduprto etničko čišćenje u kojem je učestvovala Hrvatska civilna
policija i to iz velikog broja istarskih gradova, Hrvatska vojna policija i HVO…
Tome su bile izložene stotine civila od kojih se za mnoge ne zna kako su i gdje završili…
Ispitajte, gospodine generale, noviju povijest…
Istinu, ispriku , ili možda nešto više , zaslužuju stotine ljudi i njihovih obitelji čije se sudbine ni do dan
danas ne znaju…
Ali , gospodine generale, nikako ne zaslužujemo da naše životne rak rane nazivate izmišljotinama…
Provjerite gospodine generale, možda vas i o tome, jednoga dana, upita unuk kad izađe iz kupaone…
Nedžad Hodžić
