PRIJAVA
Da li je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i ovaj put nedodirljiva „sveta krava“ za pravosudne organe Bosne i Hercegovine? To je pitanje koje se sasvim opravdano nameće nakon što je Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH i glavnom tužiocu Tužilaštva BiH Milanku Kajganiću dostavljen zahtjev za institucionalnu provjeru navoda koji se odnose na njegovu magistarsku diplomu.
Prijavu je podnio dr. sc. Behdžet Mesihović, univerzitetski profesor u penziji, bivši redovni profesor Univerziteta u Sarajevu i Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. On ne traži medijsku presudu, niti tvrdi da je bilo ko kriv, nego zahtijeva da nadležne institucije provjere dokumentaciju i utvrde činjenice.
Upravo zato je ovaj slučaj važan. Ako je sve čisto, onda bi provjera trebala biti jednostavna. Ako dokumentacija postoji, javnost ima pravo znati da postoji. Ako je magistarski postupak proveden zakonito, onda bi arhiva fakulteta, zapisnici, ispitne prijave, odluke nastavnih organa i magistarski rad morali dati jasan odgovor.
Ali ako dokumentacije nema, ili ako se pokaže da ključni ispit nikada nije položen, onda se otvara pitanje mnogo ozbiljnije od jedne diplome: da li su institucije ove države decenijama zatvarale oči pred akademskom biografijom jednog od najmoćnijih političara u BiH?
Šta profesor Mesihović tvrdi?
Prema navodima iz prijave, prof. dr. Behdžet Mesihović bio je predmetni nastavnik na magistarskom studiju za predmet „Numerička analiza i programiranje“ na Mašinskom fakultetu u Mostaru.
On tvrdi da Dragan Čović, prema njegovim saznanjima, nije pristupio niti položio ispit iz tog predmeta, iako je taj predmet bio sastavni dio magistarskog studijskog programa.
Mesihović dodatno navodi da, prema tadašnjoj organizaciji nastave, taj ispit nije mogao biti polagan kod drugog nastavnika.
Drugim riječima, ako je navedeni predmet bio obavezan, a ako ga je mogao ispitivati samo profesor Mesihović, onda je pitanje sasvim jasno: na osnovu čega je Čovićev magistarski postupak eventualno završen?
U prijavi se traži da institucije izvrše uvid u kompletnu dokumentaciju: ispitne prijave, zapisnike nastavnih vijeća, odluke fakultetskih organa, zapisnike o odbrani rada, podatke o mentoru i komisiji, kao i eventualni magistarski rad.
Mesihović se, prema dostupnim navodima, poziva i na izjave pojedinih profesora koji su u to vrijeme radili na fakultetu, među kojima su Roko Markovina i Seadin Hadžiomerović, a koji su, kako navodi, izražavali sumnje u vezi sa samim procesom magistriranja.
Posebno je značajan i navod da u javno dostupnim izvorima nije pronađen jasan trag o magistarskom radu, bibliografskim zapisima ili naučnim publikacijama koje bi pratile navedeni akademski postupak.
Da li će pravosuđe reagovati?
Sada je ključno pitanje: hoće li pravosuđe reagovati ili će se i ovaj put sve završiti šutnjom?
Bosanskohercegovačko pravosuđe do sada je više puta pokazalo da se prema moćnim političarima ponaša mnogo opreznije nego prema običnim građanima. Kada se radi o malom čovjeku, institucije znaju biti brze, stroge i nemilosrdne. Kada se radi o političkim liderima, posebno onima koji decenijama imaju moć, utjecaj i kontrolu nad političkim procesima, pravosuđe odjednom postaje sporo, nesigurno i neodlučno.
Zato javnost ima pravo pitati: da li će i ovaj put Dragan Čović svojim političkim utjecajem ismijati bh. pravosuđe i ostati iznad institucionalne provjere?
Ovdje se ne radi o unaprijed donesenoj presudi. Radi se o elementarnom zahtjevu da se provjeri dokumentacija. Ako dokumentacija postoji, neka se pokaže. Ako postoji magistarski rad, neka se utvrdi gdje je zaveden. Ako postoje zapisnici i ispitne prijave, neka institucije potvrde njihov sadržaj. Ako su svi ispiti uredno položeni, neka se to zvanično konstatuje.
Ali ako se pokaže da ključni dokumenti ne postoje, onda pitanje više nije samo akademsko, nego i institucionalno.
Čović i raniji sudski predmeti
Dragan Čović nije prvi put u fokusu pravosuđa i javnih optužbi. Njegovu političku karijeru godinama prate sudski predmeti, optužnice, afere i kontroverze.
U predmetu poznatom kao „Lijanovići“, Čović je bio obuhvaćen optužnicom koja se odnosila na zloupotrebu položaja, nesavjestan rad u službi, organizovani kriminal, davanje dara i druge oblike koristi, kao i druge navode vezane za pogodovanje firmama iz sistema Lijanović. U tom predmetu se, između ostalog, tvrdilo da su nezakonitim uputama omogućene značajne koristi i izbjegavanje plaćanja taksi i drugih obaveza.
Sud BiH je 2006. godine nepravomoćno osudio Dragana Čovića na pet godina zatvora za zloupotrebu položaja ili ovlasti, ali je ta presuda kasnije ukinuta, a postupak je u konačnici završen odbijanjem optužbe pred Sudom BiH zbog nenadležnosti tog suda.
Nakon toga je dio predmeta završio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, gdje je Čović oslobođen optužbi. Ipak, činjenica ostaje da se radilo o jednom od najpoznatijih predmeta protiv visokog političkog funkcionera u BiH.
Protiv Čovića je 2009. godine potvrđena i optužnica u predmetu Edhem Bičakčić i Dragan Čović, u kojem su se teretili za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti, u vezi s odlukama o rasporedu miliona maraka budžetskih sredstava za stambena pitanja. I taj predmet je u javnosti ostao zapamćen kao jedan od slučajeva u kojima se postavljalo pitanje odgovornosti najviših federalnih funkcionera.
Godine 2010. potvrđena je i optužnica u slučaju „Eronet“, u kojem su Čović i još nekoliko osoba bili optuženi za zloupotrebu položaja ili ovlaštenja u vezi s privatizacijom, odnosno prijenosom udjela u „Eronetu“. Taj predmet je također okončan oslobađajućom presudom.
Dakle, Čović je kroz godine izlazio iz sudskih procesa kao formalno oslobođen ili bez pravosnažne osuđujuće presude. Ali političko pitanje ostaje: da li su ti procesi dokaz da je pravosuđe radilo svoj posao, ili dokaz da najmoćniji uvijek pronađu način da ostanu nedodirljivi?
Akademska biografija kao pitanje javnog interesa
U normalnoj državi, akademska diploma visokog političkog funkcionera ne bi smjela biti privatna stvar ako postoje ozbiljne i dokumentovane sumnje u njenu vjerodostojnost.
Posebno kada prijavu ne podnosi anonimni komentator, nego univerzitetski profesor koji tvrdi da je upravo on bio jedini nastavnik za predmet koji je, prema njegovim navodima, Čović morao položiti.
Zato je reakcija institucija test ozbiljnosti države. Ne radi se ovdje samo o Draganu Čoviću. Radi se o tome da li u Bosni i Hercegovini postoje isti kriteriji za sve građane ili postoji kasta politički zaštićenih osoba koje se ne smiju dirati.
Ako su se ranije provjeravale diplome drugih javnih osoba, onda nema nijednog razloga da se ne provjeri i akademska dokumentacija Dragana Čovića.
Ako pravosuđe i nadležne institucije ne reaguju, poruka će biti jasna: za jedne građane postoji zakon, a za političke moćnike postoje izuzeci.
Čovićev test za pravosuđe
Ovaj slučaj je mnogo više od pitanja jednog magistarskog rada. Ovo je test za Tužilaštvo BiH, VSTV, univerzitetske institucije i cjelokupan sistem.
Hoće li nadležni organi zatražiti kompletnu dokumentaciju? Hoće li saslušati profesora Mesihovića i druge osobe koje se navode kao potencijalni svjedoci? Hoće li se utvrditi gdje je magistarski rad, ko je bio mentor, ko je bio u komisiji i koji su ispiti položeni?
Ili će se sve, kao mnogo puta do sada, završiti šutnjom, odugovlačenjem i zaboravom?
Bosna i Hercegovina ne može graditi povjerenje u institucije ako se moćni političari tretiraju kao nedodirljive „svete krave“.
Zato javnost ima pravo tražiti jednostavan odgovor: da li će institucije provjeriti navode o magistarskoj diplomi Dragana Čovića ili će i ovaj put pokazati da pred političkom moći pravna država prestaje da postoji?
