PRIJAVA
Kandidat „Hrvatske petorke“ nastupio je kao alternativa HDZ-u BiH, ali nakon intervjua kod Senada Hadžifejzovića ostaje pitanje: nudi li zaista novu politiku ili samo drugačije upakovanu staru matricu?
Piše: Abi Muhtari
Taman kad se u javnosti pojavi nada da bi se na hrvatskoj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini mogao pojaviti neko normalan, konstruktivan i državnički odgovoran, dovoljno je pažljivo poslušati novi politički nastup — i razočarenje se ponovo vrati.
Zdenko Lučić, kandidat koalicije pet hrvatskih stranaka, tzv. „Hrvatske petorke“, za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na općim izborima u oktobru 2026. godine, gostovao je 23. maja 2026. godine u programu FACE TV kod Senada Hadžifejzovića. Lučić je, prema dostupnim informacijama, kandidat stranaka HDZ 1990, HRS, HNP, HSS i HDS, koje su ga početkom maja 2026. potvrdile kao zajedničkog kandidata.
Na prvi pogled, njegova kandidatura mogla bi djelovati kao mogućnost da se hrvatska politika u BiH barem djelimično izmakne iz dugogodišnje dominacije HDZ-a BiH i Dragana Čovića. I sam sam, priznajem, u prvi mah pomislio da bi možda bilo pošteno da Hrvati imaju mogućnost birati svog člana Predsjedništva bez pritiska HDZ-ove politike, posebno imajući u vidu dosadašnje destruktivno djelovanje te stranke prema Bosni i Hercegovini.
Međutim, nakon intervjua na FACE TV, utisak je mnogo drugačiji. Umjesto jasne, moderne i državničke alternative, Lučić je ostavio dojam političara koji formalno govori o suverenoj Bosni i Hercegovini, ali sadržajno ostaje zarobljen u istim etničkim obrascima koji ovu državu decenijama drže u blokadi.
Drugim riječima: „Ode Murto, dođe Kurto.“
Suverena BiH na riječima, Herceg-Bosna u političkoj pozadini
Tokom razgovora Lučić je više puta govorio o čvrstoj Federaciji i suverenoj Bosni i Hercegovini. To bi, samo po sebi, moglo zvučati pozitivno. Problem nastaje onda kada se iza tih riječi počne nazirati politička logika koja ne raskida jasno s projektima koji su Bosnu i Hercegovinu već jednom doveli do razaranja, podjela i zločina.
Posebno je sporna svaka relativizacija ili politička rehabilitacija tzv. Herceg-Bosne. Presude u predmetu „Prlić i drugi“ pred Haškim tribunalom jasno su pokazale karakter tog projekta. Šestorica bivših čelnika Herceg-Bosne osuđena su na ukupno 111 godina zatvora, a u presudama je potvrđen udruženi zločinački poduhvat s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta u BiH.
Zato je potpuno neprihvatljivo da bilo koji ozbiljan kandidat za Predsjedništvo BiH, posebno pravnik, nastupa na način koji bi mogao voditi prema političkom legitimiranju tog naslijeđa. Bosna i Hercegovina ne može biti istovremeno „suverena država“ i prostor u kojem se ponovo normaliziraju ratni projekti etničkog razgraničenja.
Pravnik koji relativizira međunarodne presude šalje opasnu poruku
Još problematičnije djeluje stav prema međunarodnim sudovima. Ako jedan kandidat za Predsjedništvo BiH, uz to diplomirani pravnik, javno relativizira ili odbacuje presude međunarodnih sudova, onda se s pravom postavlja pitanje kakav bi odnos imao prema međunarodnom pravu, ustavnom poretku i pravnoj državi.
Argument da ni velike sile poput SAD-a ili Izraela ne priznaju određene međunarodne sudove ne može biti opravdanje za bosanskohercegovačkog političara. Bosna i Hercegovina nije imperijalna sila. Ona je država koja je preživjela agresiju, ratne zločine, etničko čišćenje i genocid. Upravo zato bi poštivanje međunarodnog prava za nju moralo biti pitanje opstanka, a ne stvar političke trgovine.
Ako su nekome politički uzori države koje međunarodne institucije priznaju samo onda kada im to odgovara, onda se s pravom može sumnjati u njegovu stvarnu privrženost principima pravde, suvereniteta i ravnopravnosti.
„Zemlja tri naroda“ – a gdje su građani i ostali?
Posebno zabrinjava i formulacija da je Bosna i Hercegovina suverena zemlja tri naroda. Takav izraz, iako često prisutan u domaćoj politici, u praksi se vrlo lako pretvara u poruku da država pripada samo Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, dok su svi ostali građani stavljeni u drugi plan.
A Bosna i Hercegovina nije privatno vlasništvo tri etničke političke elite. Ona pripada svim svojim građanima i narodima, uključujući i one koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri dominantna kolektiva.
Posebno je važno razlikovati pojmove koji se u javnosti često zloupotrebljavaju. U izvornom smislu, pojam konstituentni označava narode koji učestvuju u sastavu države i njenog društvenog bića. Nasuprot tome, pojam konstitutivni se u domaćoj političkoj praksi često koristi kao alat za etničku podjelu vlasti, teritorije i političkog legitimiteta.
Ta razlika nije samo jezička. Ona je politički suštinska. Kada se konstitutivnost pretvori u pravo etničkih stranaka da blokiraju državu, ucjenjuju institucije i teritorijaliziraju narod, onda se Dejtonski sporazum ne tumači, nego zloupotrebljava.
Mnogo kritike Čovića, malo konkretnih rješenja
Lučićev nastup imao je i jednu očekivanu komponentu: kritiku Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Međutim, to samo po sebi nije dovoljno. O kriminalu, političkoj zatvorenosti i destruktivnom djelovanju Čovićeve politike u Bosni i Hercegovini govori se već godinama. To nije nova politička vizija, nego već poznata dijagnoza.
Ono što je izostalo jeste konkretan plan.
Kako poboljšati odnose u Federaciji BiH? Kako izgraditi povjerenje između Bošnjaka i Hrvata? Kako zaštititi prava Hrvata, a da se istovremeno ne ruši građanski princip države? Kako se distancirati od naslijeđa Herceg-Bosne, a ne ostaviti prostor za njegovu političku rehabilitaciju? Kako ponuditi politiku koja neće biti samo anti-Čović, nego i pro-bosanska, proevropska i demokratska?
Na ta pitanja u ovom intervjuu nismo čuli uvjerljive odgovore.
Alternativa HDZ-u ne znači automatski alternativa nacionalizmu
Najveća zabluda u bosanskohercegovačkoj politici jeste vjerovanje da je svaka alternativa HDZ-u BiH automatski dobra za Bosnu i Hercegovinu. Nije. Alternativa Čoviću mora biti i alternativa njegovoj politici, a ne samo alternativa njegovom imenu.
Ako kandidat govori drugačijim tonom, elegantnije nastupa i djeluje odmjerenije, to još ne znači da nudi suštinski drugačiju politiku. Forma ne smije sakriti sadržaj.
Zdenko Lučić je u ovom intervjuu mogao pokazati da postoji hrvatska politika koja iskreno prihvata Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku državu svih njenih građana i naroda. Mogao je jasno reći da nema povratka na Herceg-Bosnu, da presude međunarodnih sudova nisu stvar političkog ukusa i da se ravnopravnost Hrvata ne može graditi na ponižavanju drugih građana.
Umjesto toga, ostao je dojam kandidata koji želi biti drugačiji od Čovića, ali ne dovoljno drugačiji od političke matrice koja Bosnu i Hercegovinu stalno vraća u prošlost.
Na zapadu ništa novo
Nakon intervjua Zdenka Lučića na FACE TV ostaje gorak utisak. Umjesto da čujemo državnički, hrabar i konkretan program za novu fazu odnosa u Federaciji i Bosni i Hercegovini, čuli smo mnogo poznatih fraza, dosta kritike Čovića i premalo jasnog otklona od politika koje su ovu zemlju već preskupo koštale.
Bosni i Hercegovini ne trebaju samo novi kandidati. Trebaju joj nove politike.
A ako se iza novog lica krije stara logika etničkog ekskluziviteta, relativizacije presuda i prećutnog legitimiranja poraženih ratnih projekata, onda se s pravom može reći:
Opet razočarenje.
Na zapadu ništa novo.
