PRIJAVA
Pokazujući kako i moćno carstvo može pokleknuti pred snagom bosanskog komšiluka, na današnji dan, 2. novembra, prije 200 godina, sarajevski muslimani spasili su najuglednije Jevreje, svoje komšije, od sigurne smrti.
Riječ je o nevjerovatnom događaju s početka 19. stoljeća kada su sarajevski Bošnjaci, rizikujući živote i izlažući se pogibelji da budu proglašeni pobunjenicima, murtedima (otpadnicima od vjeret), ustali protiv osmanske vlasti, tačnije tadašnjeg Ruždi-paše, kako bi, pravdoljubivošću i komšijskim čojstvom, iz tamnice oslobodili nepravedno zatočenog rabina Mošu Danona i još deset sarajevskih Jevreja.
Biti čovjek
Ispisali su tog dana uistinu važne stranice priče o toleranciji u Sarajevu, bosanskim vrijednostima, ispunjene čovjekoljubljem i tolerancijom – po svaku cijenu, a kojeg Jevreji u Sarajevu i danas obilježavaju kao “Sarajevski purim”. Na sličan način, i sa sličnim motivima, kako se u obilježavaju Beogradski i Dubrovački purim.
“Biti uvijek čovjek, brinuti se o bližnjem svom, bez obzira kojem narodu pripada i na koji način i u kojoj bogomolji se moli Bogu, ustati protiv nepravde, bez obzira ko je provodi, je nešto što je krasilo vjekovima dobrosusjedske odnose u ovoj zemlji koja je za Istok bila prva tačka Zapada, a za Zapad početak Istoka”, zapisao je Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u brošuri koja govori o Moši Danonu i njegovom životu iz koga je proistekla priča Sarajevska Megila.
Profesor Eliezer Papo, nerezidentni rabin za Bosnu i Hercegovinu, ranije je kazao za naš portal da je to jedna od izvanrednih primjera suživota između Jevreja i muslimana.
“To je vrlo poučan primjer da stvari između Jevreja i muslimana ne moraju da izgledaju onako kako izgledaju danas u sklopu jevrejsko-palestinske borbe oko komada zemlje, nego mogu da izgledaju i drugačije, čemu nas uči tradicija”, rekao je Papo.
Evo, priča ide ovako. Bio je, kaže nam Papo, Jevrej koji se “nekad zvao Moše i po rodu Havijo”, a koji je prešao na islam. Ovaj je u vrijeme sultana Mahmuda, tvrdio da mu se u snu javio poslanik Muhamed a. s., pa je poslije toga, vjerovatno u nastojanju da dođe do privilegija, postao derviš po imenu Ahmed.Ovaj islamizirani Jevrej je počeo da hoda po travničkim selima i pobunjuje narod, i to je ono što se u islamskom vjerskom pravu zove fesad ili fitna”, objašnjava Papo.
Prema jevrejskim izvorima, on je nagovarao i bosanskog namjesnika Derviš-pašu da “udari velike poreze na Jevreje, da bi ih mučio mukama različitim“, a kako bi se osvetio narodu iz kojeg je potekao i kod kojih je “izgubio čast”.
“S obzirom na to da je Osmansko carstvo bilo hilafet, odnosno kalifat, te da ne postoji nikakva razlika između vjerskog i političkog, samim tim je radikalna vjerska interpretacija i politički problem, pa njega tadašnji vezir smakne”, dodaje Papo.
Sljedbenici tog Derviša Ahmeda u Travniku “tugovahu za njim dugo i čekahu da bi se osvetili Jevrejima”, jer su smatrali da su oni “potkupili pašu i nagovarali ga da bi počinio zlo”. Kada je sultan zamijenio Derviš-pašu i u Bosnu uputio Ruždi-pašu, dobili su priliku…
“On je čuo da je jedan Jevrej, odnosno derviš Ahmed, pogubljen na bigajri-hak jer su ga, navodno, Jevreji optužili za fitnu. Njemu nije bilo previše stalo do Moše Havija ili derviša Ahmeda, ali mu se strašno svidjela ideja da cijelu stvar iskoristi i amortizira svoje postavljanje vezirom. Jevrejska opština u Travniku je bila mala za njegove apetite, pa je zato otišao u Sarajevo i odmah bacio u zatvor viđenje vođe Jevrejske opštine na čelu sa rav Moše Danonom”, kazao je Papo.
Štaviše, Ruždi-paša nije samo pritvorio, već je sarajevske Jevreje iznenada osudio i na smrt 1819. godine, a za njihove glave tražio je ogroman otkup. Riječ je bilo o čak 500 kesa dukata, koji ni Jevrejska zajednica, niti cijelo tadašnje Sarajevo nisu mogli prikupiti.
Iskorijenit ćemo zlo
Haim Levi, viđeniji sarajevski Jevrej, je, legenda kaže, obišao sarajevske kafane, i to – suprotno jevrejskom vjerozakonu – na Šabat, ostavljajući za svaku kafu po jedan dukat. Sarajlije su na osnovu takvog neobičnog ponašanja shvatili da se nešto događa, pa su otišli do njega na Bjelave.
On im je kazao da se zatočenim Jevrejima treba javno suditi ili da budu pušteni, ali istovremeno i postavio pitanje koja je to krivica koja se može sprati sa toliko kesa dukata?
Zapitao je i hoće li Ruždi-paša stati kada uzme novac Jevreja?
Čaršija narednog jutra nije otvorena. Sarajlije su pod vodstvom Ahmet-age Bajraktara Bjelavskog krenuli na vezirski konak da uhvate vezira i razriješe ga dužnosti, što Bosancima ni ranije nije bilo mrsko jer je, kako je opjevao rahmetli Safet Isović, ovdje ‘uvijek bilo i buna i bundžija’.
No, prije svega, htjeli su da oslobode zatočene ljude. Među ustanicima protiv nepravde su bili ljudi iz svih slojeva, uključujući u vjerska lica!
“Kako je pohlepni Paša namjeravao pogubiti zatočenike u zoru 4. hešvana, na Sabat, razljućene Sarajlije, njih oko tri hiljade, provalili su u njegov konak i oslobodili zatočene prvake”, piše Moše Atijas.
Prije nego su upali i oslobodili sugrađane Jevreje, predvodnik Sarajlija, Ahmetaga Bajraktar Bjelavski, povikao je Ruždi-paši:
“Ušima svojim čusmo riječi njegove, ali očima nećemo da gledamo nedjela njegova. Jer nakane su zle njegove i zle njegove misli. Ustasmo jutros na oružje da se branimo zla, jer nam kazaše da je zlo došlo među nas i vidjesmo da je tako. Kunemo se Allahom da ćemo ga iskorijeniti. Neka ne pukne puška nijedna – ako s druge strane ne izazove. Neka se ne zakrvavi nijedan handžar, ako se ne zatraži krvi naše. Nego ćemo se osloboditi zla i vezati ga, da nam ne naudi. A sada naprijed i obijte kapije i spremite lance za vezanje.”
Grob u Stocu
Sarajevski muslimani su tako oslobodili Mošu Danona i viđenije sarajevske Jevreje. Sarajevo potom piše Arzuhal (pisana predstavka, molba) vlastima u Stambolu, da se ne radi o pobuni Bošnjaka, već ispravljanju nepravde. Peticiju Visokoj porti u Carigradu protiv Ruždi -paše potpisalo je 249 najuglednijih sarajevskih Bošnjaka.
“Tu ponovo stupa jevrejski lokalpatriotizam, te preko carskog draguljara, koji je bio u dobrim odnosima sa sultanijom majkom i suprugom sultana, ishoduju da Ruždi-pašino obraćanje ne bude pročitano prije dopisa iz Sarajeva”, kaže Papo.
Pravedni sultan je, nakon čitanja predstavke iz Bosne, kazao:
“Tužba je velika na slugu mojega, Ruždi pašu – ali su i njegova nedjela velika.”
Novi paša je stigao, pozdravljen od Sarajlija. Ruždi-pašu izvedoše vezana iz konaka i otpremiše u Tursku. Ubrzo “stiže glas iz Carigrada da bi pogubljen”.
Moše Danon zavjetovao se još u zatvoru da će, pred kraj svog života, otići u Jerusalem da tamo umre. Poslije jedanaest godina veliki učenjak krenu na put u Svetu zemlju, ali je, putujući u luku Metković, umro u mjestu Krajšina kod Stoca, gdje je i sahranjen. Njegov grob, kojeg decenijama održava opet bošnjačka porodica Medar iz ovog prelijepog hercegovačkog gradića, danas jedino hodočašće Jevreja u Evropi.
U sjećanju na Moše Danona proistekla je i priča Sarajevska Megila koju je prije više od 100 godina napisao Moše Atijas, zvani Zeki effendi Rafajlović. Ljepotu njenog sadržaja, 1926. godine, preveo sa ladina dr. Isak Samokovlija, čuveni bosanskohercegovački književnik također jevrejskog porijekla.
Veličanstveno djelo komšija Bošnjaka
Ovaj nevjerovatni događaj Jevreji Sarajeva obilježavaju kao svoj blagdan i naziva se Hag Aasirim. Jednako tako, u znak sjećanja na spasenje Jevreja u Persiji od pokolja koji je pripremao carev savjetnik Aman, Jevreji širom svijeta 14. adara (mart – april) slave Purim. Toga dana obaveza je svakog Jevreja da čita ili sluša priču zapisanu u Megili o Ester (knjiga o Ester), ženi koja je spasila Jevreje planiranog pokolja. Sarajevski Jevreji, dakle, imaju svoj Purim (Purim de Sarajevo) i svoju Megilu de Sarajevo kada se sjećaju veličanstvenog djela njihovih komšija Bošnjaka.
Radiosarajevo.ba
