Nadolazeći sukob između sila sa globalnim dometom i mogućnosti projiciranja moći – hladne ili putem posrednika – može ponovo podstaći nasilje na Balkanu na približno isti način

Tri nacionalistička projekta usklađena rade na nečemu što izgleda kao odlučan napor da se uspostavi nova stvarnost na Balkanu. Novi teritorijalni aranžman omogućio bi “Velikoj Albaniji”, “Velikoj Hrvatskoj” i “Velikoj Srbiji” da istovremeno odrede i veličinu i “sadržaj ” svojih država. Dvije najočitije mete su Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina (BiH). Mogla bi se dodati i Crna Gora na tu listu, ali izgleda da je taj brod otplovio i zemlja je sada sve čvršće pod okriljem Srbije, piše Emir Suljagić za AA.

“Non-paper” pod naslovom “Zapadni Balkan – put naprijed”, koji predlaže podjelu teritorije Bosne i Hercegovine, vraća se u najcrnje dane ratova za raspad Jugoslavije. Prema dokumentu, Bosna i Hercegovina prestaje postojati i treba je podijeliti između Hrvatske i Srbije, s malom bošnjačkom enklavom u srednjoj i dijelu zapadne Bosne. Možda nije iznenađujuće što je dokument povezan sa slovenačkim premijerom Janezom Janšom, koji je i sam u savezu s evropskom krajnjom desnicom, sa vjerovatnim saradnicima iz Zagreba i Beograda, ali i dalje, do Budimpešte i Moskve. Premijer Albanije Edi Rama takođe je potvrdio da su ga konsultovali ili u najmanju ruku pitali za “non-paper”.

Otprilike u isto vrijeme, iredentistički srpski i hrvatski političari – ponajviše Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH, i Dragan Čović, čelnik nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice – započeli su PR kampanju promovišući “mirnu podjelu” Bosne i Hercegovine. I srpski i hrvatski nacionalisti tvrde da Bosna, a tačnije Bošnjaci, ne mogu braniti svoje fizičko postojanje i da je (lažna) dilema ona između mira po svaku cijenu i jedinstva i zemlje i države.

Evo zašto su takve ideje i narativi duboko zabrinjavajući.

Postoji direktna, uzročno-posljedična veza između srpskog i hrvatskog iredentizma u Bosni i Hercegovini i masovnog i organizovanog nasilja, prije svega, protiv njenog bošnjačkog, muslimanskog stanovništva. Nasilje je zapravo suština ovih iredentističkih projekata i nesumnjivo bi naišli i na nasilno protivljenje.

Drugo, mirna podjela Bosne i Hercegovine je nemoguća. Bosna i Hercegovina nije Jugoslavija. Jugoslavija se raspala, ne zbog perifernih nacionalizama koji su se u Sloveniji i Hrvatskoj udomaćili početkom devedesetih već zato što je Srbija željela napustiti Jugoslaviju. Srpsko političko rukovodstvo osjećalo se oštećenim jugoslovenskim ustavom iz 1974. godine i sprovodilo je strategiju “amputacije” teritorija drugih jugoslovenskih republika na, kako je tvrdilo, “istorijskoj” ili etničkoj osnovi. Drugim riječima, Srbi su htjeli napustiti Jugoslaviju, a stvarni kraj države kao pravnog lica dogodio se u maju 1991. godine, nakon čega je međunarodna zajednica mogla samo priznati stvarnost da je Jugoslavija prestala efikasno funkcionisati.

Suprotno tome, ne postoji nacionalistički ili separatistički pokret bilo koje vrste unutar najbrojnije i središnje nacije u Bosni i Hercegovini. Bošnjačka politička klasa ne teži niti planira napustiti zemlju.

Nadalje, takvi prijedlozi i narativi nisu nužno usmjereni na bosanskohercegovačku javnost, već na obične Srbe i Hrvate koji se još uvijek sjećaju devedesetih i međunarodne izolacije, sankcija i siromaštva, kao i normalizacije ideje u ovoj ključnoj bazi koja je podržavala i Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana prije tri decenije. Poruka je da se ono što se tada nije moglo nasilno učiniti, sada može mirno provesti, ali samo zato što se Bosna ne može braniti. Dok se ratni psi oslobode, biće kasno za povratak i Evropa će na kraju završiti s nasilnim sukobom na svojim granicama.

Usto, ove ideje se plasiraju u vrijeme kada stari poredak na Balkanu očito jenjava. Bilo koja strana u bilo kojoj mirovnoj nagodbi ostaće privržena sporazumu sve dok troškovi premašuju koristi od njenog podrivanja ili napuštanja. Računica se u bivšoj Jugoslaviji mijenja već deceniju i po. Ono što je pomoglo produžiti sukob devedesetih na skoro četiri godine, prema riječima Jamesa Gowa, bilo je “loše vrijeme, loša prosudba, odsustvo jedinstva … i nedostatak političke volje” međunarodne zajednice. Pokolj u BiH bio je u velikoj mjeri “trijumf nedostatka volje” vodećih evropskih država i SAD-a.

Ono što se promijenilo 1995. godine bila je volja – prvenstveno SAD-a – za provođenjem mirovnog sporazuma i upotrebom ozbiljnog vojnog mišića za potpisivanje regionalnog političkog i teritorijalnog uređenja. Čini se da sada nema volje ni mišića, a dinamika je u potpunosti u rukama lokalnih aktera potpomognutih zloćudnim akterima, poput Rusije, koja traži nova ratišta za testiranje zapadne sigurnosne arhitekture.

Čini se da kroz međunarodni kontekst odzvanja eho devedesetih. Kraj Hladnog rata olakšao je raspad bivše Jugoslavije. Nadolazeći sukob između sila sa globalnim dometom i mogućnosti projiciranja moći – hladne ili putem posrednika – može ponovo podstaći nasilje na približno isti način.

Subscribe
Obavijest za
0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare

Nema poruka za prikaz

Subscribe
Obavijest za
0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare