PRIJAVA
Doc. dr. Muhamed Šemoski
Kada danas govorimo o humanizmu i renesansi, često prizivamo izblijedjele slike preporoda, dostojanstva čovjeka, slobode mišljenja i uzdizanja ljudskog bića kao mjere svih stvari. Učili smo da je to bio trenutak kada se čovjek “ponovo rodio” – oslobođen okova dogme, okrenut znanju, umjetnosti i razumu. Međutim, postavlja se pitanje: šta je ostalo od tog ideala u savremenom svijetu?
Savremeni poredak, naročito u zapadnim društvima koja se najčešće predstavljaju kao nosioci humanističkih vrijednosti, sve više pokazuje suprotan trend – proces dehumanizacije. Čovjek se više ne posmatra kao cilj, već kao sredstvo. Materijalizam je postao centralna osovina oko koje se okreće sav društveni, politički i ekonomski život. Vrijednost čovjeka mjeri se njegovom produktivnošću, potrošačkom moći i društvenim statusom, dok se njegova suštinska ljudskost potiskuje u drugi plan.
Ne vjerujemo više u bajku o humanizmu kakvu smo učili. Ne vjerujemo u priču o renesansi kao trajnom trijumfu čovjeka. Danas, kad otvorimo vijesti, kad pogledamo oko sebe, vidimo nešto drugo: vidimo svijet u kojem se čovjek gubi, a riječ “humanizam” koristi kao ukras za najnehumanije postupke.
Rekli su nam da je čovjek mjera svih stvari. Danas je mjera svega profit. Rekli su nam da je renesansa vratila dostojanstvo čovjeku. Danas se to dostojanstvo gazi – često uz podršku, šutnju, ili još gore, uz ravnodušnost. Materijalizam je postao nova religija, a tržište njen bog. U toj religiji nema mjesta za slabog, za siromašnog, za obespravljenog. Tu vrijedi samo jedno pravilo: jači opstaje, slabiji postaje “poslušni rob” ili nestaje.
I nemojmo se lagati – taj zakon jačeg više nije skriven. On se danas otvoreno praktikuje. Međunarodno pravo? Ono postoji samo na papiru. Važi za neke, ali ne za sve. Kada moćni gaze, to se zove “intervencija” ili “operacija”. Kada slabi brane sebe, to se zove “problem” ili “leglo terorizma”. Teritorije se zauzimaju, države razaraju, a sve pod izgovorom slobode, demokratije i – vidi ironije – humanizma.
Kakav je to humanizam koji dolazi s bombama? Kakva je to renesansa koja iza sebe ostavlja ruševine?
Ibn Haldun je davno upozorio da civilizacije propadaju kada izgube moralni temelj. Mi danas živimo upravo to – raskoš bez etike, moć bez odgovornosti. Ibn Badža je pisao o pojedincu koji ostaje sam u pokvarenom društvu. Danas taj pojedinac više nije izuzetak – to postaje pravilo.
A gdje je napredak o kojem je govorio Hegel? Gdje je ta istorijska putanja ka slobodi? Ako je ovo sloboda, onda je to sloboda privilegovanih da odlučuju o sudbini drugih.
S druge strane, Francis Fukuyama je krajem 20. stoljeća govorio o “kraju historije”, vjerujući da je liberalna demokratija konačni oblik ljudskog društva. Međutim, današnja realnost pokazuje da historija nije završena – ona je možda ušla u jednu od svojih najmračnijih faza, gdje se ideali koriste kao sredstvo manipulacije, a ne kao cilj.
Od Hobsovog upozorenja da je čovjek čovjeku vuk, do savremenih analiza globalizacije koje, kako primjećuje Ulrich Beck, pokazuju da danas više nije samo pojedinac prijetnja pojedincu, nego čitavi sistemi i društva jedni drugima – kao da je čovječanstvo postalo vuk samom sebi.
Ono što najviše boli nije ni politika, ni moć, pa čak ni ratovi. Najviše boli čovjek. Činjenica da danas ljudi mogu gledati tuđu patnju kao sadržaj. Da se nasilje snima, dijeli, komentariše. Kao da više ne osjećamo. Kao da smo oguglali. Kao da je nestala granica između čovjeka i posmatrača.
I tu dolazimo do istine koju ne želimo priznati: humanizam nije nestao – pretvoren je u svoju suprotnost u dehumanizaciju.
Današnji svijet, paradoksalno, govori jezikom humanizma, ali djeluje logikom dehumanizacije. U tom raskoraku između riječi i djela krije se suština krize savremenog čovječanstva.
Danas se u ime čovjeka najviše udara na čovjeka. U ime slobode oduzima se sloboda. U ime napretka razara se ono osnovno – ljudsko dostojanstvo.
Možda problem nije u tome što su ideali izdani. Možda ih nikada nismo istinski živjeli. Možda smo ih koristili samo dok su nam bili korisni, a odbacili čim su postali prepreka.
Zato danas više ne pitamo gdje je humanizam. Pitamo: ima li ga uopće više u nama?
