PRIJAVA
Dani državnosti su važni. Obilježavaju dane kada su nacionalne države uspostavljene kao neovisni pravni subjekti, kada su nacije i narodi dobili pravo da odlučuju o svojoj državi, vladi i svojoj budućnosti – svojoj slobodi!
Iskoristit ćemo ovu priliku da se s poštovanjem prisjetimo svih koji su se borili i žrtvovali za slobodu koja je na kraju osvojena. Preko stotinu hiljada ljudi izgubilo je život u borbi za svoje i naše dostojanstvo. Moramo se sjetiti da moramo i sada, a i u budućnosti biti i dalje spremni braniti naše vrijednosti: demokratiju, jednakost, ljudska prava i našu vladavinu zakona. To je dužnost koju moramo preuzeti na sebe, a ako to ne učinimo, sloboda naše zemlje može ponovo biti ugrožena.
25. novembra 1943. godine srpski, hrvatski i muslimanski čelnici iz Bosne i Hercegovine prvi put su se sastali na političkom vijeću u Mrkonjić Gradu. Skup je pokrenuo i organizovao Antifašistički oslobodilački pokret za Jugoslaviju, i njegov predsjednik Josip Broz Tito. Ovdje je nastao antifašistički oslobodilački pokret za Bosnu i Hercegovinu, ZANVOBiH, koji je donio rezoluciju da bi Bosna i Hercegovina trebala imati republički status u jugoslovenskoj federaciji, te se uspostavio kao vrhovno političko tijelo republike. Nekoliko dana kasnije na sastanku u Jajcu savezno rukovodstvo je sankcioniralo rezoluciju.
ZANVOBiH je imao još dva sastanka tokom rata, u Sanskom Mostu u julu 1944. i u Sarajevu u aprilu 1945. U rezolucijama Vijeća navedeno je da se trebaju koristiti stare historijske granice i da Republika nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – nego da zemlja pripada svim njenim građanima sa jednakim pravima. Nakon Drugog svjetskog rata, u januaru 1946. godine, Jugoslavija je pretvorena u Saveznu Federativnu Narodnu Republiku, a novim ustavom Bosna i Hercegovina je postala šesta osnivačka republika, zajedno sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom, Makedonijom i Crnom Gorom.
25. novembar je dan države Bosne i Hercegovine: Dan držanovsti, odnosno Dan republike. Ovaj dan potvrđuje hiljadu godina historije i pravo svih Bosanaca da vladaju nad svojom zemljom. To je istorijski dan koji je također bio od velikog značaja za ono što će doći skoro 50 godina kasnije kada se Jugoslavija raspala, a republike su tražile nezavisnost i međunarodno priznanje.
Međutim 25. novembar nije jedini važni dan po pitanju stvaranja države Bosne i Hercegovine. 1991. godine postalo je jasno da se Sovjetski Savez raspada i da će se isto dogoditi i Jugoslaviji. Hrvatska i Slovenija su ubrzo usvojile svoju nezavisnost, te je 15. oktobra 1991. Parlament Bosne i Hercegovine isto učinio u memorandumu o nezavisnosti. U njemu je je Bosna i Hercegovina definirana kao “suverena i nedjeljiva država”.
Nakon toga su uslijedili referendumi održani 29. februara i 1. marta 1992. godine kada je glasalo 63 posto glasača, gdje je čak njih 93 posto glasalo za nazavisnost. Nezavisnost Bosne i Hercegovine je proglasio predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović 3. marta 1992. kada su rezultati izbora bili ustanovljeni. Posljednji dan referenduma, odnosno 1. mart, je dan koji se smatra danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine. O referndumu su odlučili građani, a rezultat je proglasio zakonito izabrani predsjednik. Stoga, u mojim očima, postoji puno razloga da se i ovaj dan smatra jednako važnim kao Dan državnosti u procesu nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
EU je 6. aprila Bosnu i Hercegovinu priznao kao nezavisnu državu, a sljedeći dan Sjedinjene Američke Države. Država je zajedno s Hrvatskom i Slovenijom primljena kao punopravni član UN 22. maja te godine – ali tada je država bila već napadnuta i rat je bio u punom jeku.
Međunarodna zajednica odgovorila je na ovaj izazov sramotnom izjavom koja je izdala Bosnu i bosanski narod. Nemoćni UN i slabašna Evropa nisu uspjeli izvršiti svoju dužnost. Naslovi knjiga poput Brendana Simmsa: “Izdaja Bosne” i Vehida Gunića: “Evropo – Stidi Se!” to dobro opisuju.
Predsjednik Clinton, koji je tek preuzeo mjesto predsjednika SAD-a početkom 1993., u svojoj knjizi «The Clinton Tapes» izražava svoju frustraciju što je Europa poticala embargo na oružje u ratnoj zoni na Zapadnom Balkanu. Svi znamo da je ta odluka najviše pogodila napadnutu stranu, Bosnu i Hercegovinu, daleko više od svojih protivnika. Pri tome je ta odluka prekršila i članak Povelje UN-a o pravu na samoodbranu.
Clintonovi Evropski saveznici branili su svoje stajalište s time da je njihova taktika bila da sačuvaju bosanski vojni “nedostatak” jer je “bilo neprirodno” s muslimanskom državom u Evropi. Francuski socijalistički predsjednik Mitterand čak je izravno rekao Clintonu: “Bosna nema pravo na život!” Podržali su ga konzervativna Engleska vlada koja se zalagala za
“bolno, ali neophodno ponovno stvaranje hrišćanske Evrope “.
U naporima međunarodnog mirovnog ugovora u Bosni postoji crvena linija: Carrington-Cutileiro, Vance-Owen, Owen-Stoltenberg, Washingtonski sporazum, a zatim plan Međunarodne kontakt grupe koji je kulminirao Dejtonskim sporazumom. Zajedničko im je da se svi u principu zasnivaju na izvornom planu traženih ratnih zločinaca, a sada preminulih diktatora, Miloševića i Tuđmana, i podjeli zemlje prema obrascu Aparthejda.
Dejtonski sporazum je već 24 godine morao služiti kao ustav u Bosni i Hercegovini, što nikada nije bio preduvjet. Evidentna je njegova potpuna disfunkcionalnost kao političke strukture, što jasno ilustrira ovogodišnji haos u bosanskoj politici. Svi važni procesi su zaustavljeni i velika je neizvjesnost u pristupu Bosne EU i NATO-u. Bosna i Hercegovina je konačno dobila predsjedavajućeg Vijeća ministara – godinu dana nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora. Nema u čemu uživati, to je jasan znak koliko je nacija neodrživa i neupadljiva. Još jedan mali primjer haosa: Državna himna nema riječi, ne možete se složiti ni na stihovima! To mnogo govori.
Dejtonski sporazum je politički gordijski čvor koji koči najvažnije od svega; naime, da se Bosna i Hercegovina razvija u uspješnu demokratiju u višenacionalnoj i nepodijeljenoj državi. Čvor je dizajniran tako da se iznutra jednostavno ne može riješiti – a nedostaje volje, snage i inicijative da se to učini izvana. Sjedinjene Države se bore s Trumpom i prevazilaze novu inicijativu. EU ima slomljena leđa sa Velikom Britanijom na izlasku, Merkel u Njemačkoj isto tako, a Macron svojom igrom protiv NATO-a i daljnjim proširenjem unije.
U međuvremenu, Putin peca u mutnoj vodi i Rusi dobijaju sve veći utjecaj putem vlasništva nad medijima, telekomima, bankama i industrijom. Saudijska Arabija čini isto s otkupom velikih kopnenih površina. Obje ove države imaju velika financijska sredstva što će za političare u siromašnim državama biti vrlo primamljivo. Ovo je veliki izazov na nekoliko načina i evropska pasivnost ponovo je solidna pucnjava u vlastitu nogu. Možda se Norveška, zajedno sa Švedskom i Danskom može izvući na bolje?
Bosnu ne čine tri grupe stanovništva; Bošnjaci, Hrvati i Srbi – nego četiri miliona ljudi koji su svi Bosanci. Jednakost se mora promovirati i podjele djelotvorno ukloniti. Na kraju, ova linija razmišljanja mora se ukorijeniti u političkim strankama, javnoj administraciji, naseljavanju, školovanju i cijelom društvenom životu.
Sljedeće godine Daytonski ugovor puni 25 godina. Nadam se da je ovo istaknuto činjenicom da se ovaj kočničarski blok u bosanskom društvenom životu uklanja i zamjenjuje normalnim evropskim ustavom koji novim bosanskohercegovačkim političarima daje priliku da se suoče sa izazovima zemlje.
Nikada se neću prestati nadati da će realizam i zahtjevi bosanskohercegovačkog naroda dovesti do političkih promjena tako da se sruše unutrašnje granice i da se Bosna i Hercegovina izdiže kao multinacionalna, ujedinjena i uspješna evropska država.
Neka nam dugo živi naša Bosna i Hercegovina.
Autor je direktor Čečenskog mirovnog foruma i počasni je konzul BiH u Norveškoj
[…] Izvor: senzor.ba […]