PRIJAVA
Na samom početku akademik Kurtćehajić je ukazao na pravni položaj koji je Bosna i Hercegovina imala u Jugoslaviji te na razloge jugoslovenske krize u kojoj se Bosna i Hercegovina našla na raskršću da li da ostane u skraćenoj Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom ili da krene putem nezavisnosti. Vrh SDA stranke koja je imala najviše poslanika u Parlamentu Bosne i Hercegovine zauzaeo je stav da ne žele nikakvu Jugoslaviju u kojoj nisu zajedno Srbija i Hrvatska i na sjednici Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 14. na 15. oktobar 1991. godine usvojen je Memorandum na tim osnovama što su podržali i hrvatski poslanici dok su poslanici SDS-a napustili skupštinu.
Prije toga bio je plan Izetbegović -Gligorov 05. juna 1991. godine u Stojčevcu da se napravi asimetrična federacija u kojoj bi Slovenija i Hrvatska bile u konfederalnoj vezi sa ostale četiti jugoslovenske republike. Za Tuđmana je taj plan došao prekasno a Jović i Milošević nisu vjerovali Tuđmanu i Hrvatima i smatrali su da bi on time samo dobio na vremenu. Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. juna 1991. godine u julu iste godine na stolu se našao Historijski sporazum sa Srbima poznat kao sporazum Zulfikarpašić -Milošević o ostajanju Bosne i Hercegovine u skraćenoj Jugoslaviji. Alija Izetbegović je nakon postignutih elemenata sporazuma rekao da će ga potpisati kad se vrati iz SAD. Nakon povratka je oklijevao i na kraju odustao.
Međunarodna koferencija za Jugoslaviju koja je počela sa radom u septembru 1991. godine na razrješenju jugoslovenske krize akceptirala je da sve jugoslovenske republike osim Srbije i Crne Gore žele nezavisnost. U tom smislu je arbitražna Komisija nazvana kolokvijalno po njenom predsjedniku Badinterova komisija Mišljenjem broj 1. od decembra 1991. godine zauzela stanovište da je Jugoslavija u disoluciji te da će jugoslovenske republike koje su podnijele svoj zahtjev za nezavisnošću biti priznate u njenim republičkim granicama. Ali Mišljenjem broj 4. od 11. januara 1992. godine za Bosnu i Hercegovinu se tražilo mišljenje većine građana putem referenduma po pitanju nezavisnosti. Referendum je uspio i od preko 64% izašlih, preko 99% je glasalo za nezavisnost Bosne i Hercegovine ali taj procent nije uključivao većinske Srbe koji su se na nelegalnom srpskom plebiscitu održanom prije toga u novembru 1991. godine preko 98% izjasnili da su za ostajanje u Jugoslaviji. To je bio nerazrješiv gordijev čvor.
Lisabonski sporazum ili Karington- Kutiljerov plan usvojen u Konaku na Bistriku u Sarajevu 18. marta 1992. godine trebao je biti kompromisno rješenje. A po tom planu Muslimanima odvojenim u dvije enklave trebalo pripasti oko 44% teritorije Bosne i Hercegovine, bosanskim Srbima oko 40% u više odvojenih enklava i bosanskim Hrvatima oko 16% također u više odvojenih enklava i Bosna ostaje kao nezavisna država. Američki ambasador u Jugoslaviji Voren Cimerman je priznao da je on možda presudno uticao na Predsjednika Izetbegovića da odustane od tog plana. Nakon toga izbio je rat u Bosni i Hercegovini koji bi se mogao okarakterizirati kombinacijom građanskog rata i u početku otvorene agresije Srbije i Crne Gore a kasnije zbog budnog oka svjetske javnosti prikrivenom ili zaodjevenom agresijom.
Akademik Kurtćehajić dalje izlaže ostale mirovne planove koji su prethodili Dejtonskom sporazumu i po njegovom mišljenju najbolji je bio Vens-Ovenov plan sa deset kantona koji je propao jer su bosanski Srbi po tom planu trebali imati tri kantona sa svojom apsolutnom većinom i oko 42% teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim oni su u tom momentu kada se 06. maja 1992. godine odlučivalo na samoproglašenoj Narodnoj skupštini RS-a držali u faktičkom posjedu oko 70% teritorije Bosne i Hercegovine. Nakon toga uslijedio je Oven Stoltenbergov plan odgođene podjele Bosne i Hercegovine sa tri republike. Zapadu je bilo neprihvatljivo da se prostor koji je trebao pripasti Muslimanima ( oko 30%) zove Muslimanska republika pa je 27/28 septembar 1993. godine odlučivano o tom planu i o preimenovanju etničkog i nacionalnog imena Musliman u Bošnjak. Ta odluka je došla na inicijativu nekoliko intelektualaca i nije bilo glasanja nego se ime Bošnjak aklamacijom prihvatilo bez znanja i volje naroda kojeg niko nije pitao kako želi da se zove. Kurtćehajić smatra da je tada ponuđeno građanima Bošnjak samo za Muslimane kako je urađeno ili Bosanac otvoren za sve bez obzira na religiju i odnos prema Bogu da bi apsolutna većina bila za ime Bosanac. Jedna od posljedica takve odluke je bila da je u Armiji Bosne i Hercegovine u kojoj je do ljeta 1993. godine bilo između 25-30 % nemuslimana njihov procent pao ispod 5%. Iako je Predsjednik Izetbegović bio za plan podjele Bosne i Hercegovine smatrajući da Bosna i Hercegovina nije nikakav kumir kojem se treba klanjati on je srećom dosta tijesno odbijen jer da je prihvaćen danas ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Istina najveći broj sabornika njih preko dvjesta glaso je za podjelu Bosne ako Karadžićevi Srbi vrate Muslimanima teritorije gdje su oni živjeli u većini što su oni odbili a da su prihvatili opet Bosne koju znamo više ne bi bilo.
Vašingtonski sporazum potpisan 18. marta 1994. godine bio je američka inicijativa u funkciji prekida neprijateljstava između HVO-a i Armije BiH.
Krajem aprila se formira Kontakt grupa koja je trebala da ponudi nova rješenja i išlo se sa raspodjelom teritorija 49% za novoformiranu Federaciju Bosne i Hercegovina, 48% za entitet sa srpskom većinom i Sarajevo distrikt sa 3%. Bez Sarajeva omjer je trebao biti 51 % prema 49 %. Više od godinu dana Karadžić nije bio spreman da to prihvati. Zapadu je bilo jasno da dok god Karadžićevi Srbi budu držali oko 70% teritorije Bosne i Hercegovine oni neće prihvatiti taj plan. Nakon Markala 2 od 28. avgusta 1995. godine, 30. avgusta NATO započinje opsežne udare na položaje Karadžićevih Srba (teško naoružanje i sredstva komunikacije) što je bilo presudno da Armija Bosne i Hercegovine posebno sa generalima Atifom Dudakovićem i Mehmedom Alagićem krene u oslobađanje okupirane teritorije. Kada se željeni procent uspostavio Holbruk je rekao dosta. Istina Holbruk je dozvolio da Armija Bosne i Hercegovine zauzme Prijedor i Bosanski Novi što nisu uspjeli osloboditi, ali da ne smije ulaziti u Banja Luku. Poslije je Holbruk napisao da žali zbog toga ali i zbog činjenice da je pritisnuo Predsjednika Izetbegovića da prihvati naziv Republika srpska mada navodi da on to nije morao.
Nakon toga 01. novembra 1995. godine se otišlo u Dejton. Miloševiću je glavni cilj bio da se skinu sankcije sa tada još nepriznate i novoformirane Savezne Republike Jugoslavije a Tuđmanu da mirno integriše dijelove Hrvatske koje su Srbi kontrolirali. Predsjednik Izetbegović je želio mir po svaku cijenu i on je postignut uz brojne ustupke srpskoj politici. Holbruk je napisao da su Milošević i Tuđman izgledali sretno postignutim sporazumom u Dejtonu ali da Alija Izetbegović nije izgledao zadovoljno i da nije bio siguran da li je uradio pravu stvar.
Danas imamo Dejtonski sporazum koji mnogi zovu lađačkom košuljom jer su mnoga rješenja sadržana u tom sporazuma postavljena tako da onemogućuju normalan razvoj države.
Kurtćehajić je ukazao na koliziju i konstrukcione greške samog Dejtonskog sporazuma posebno odredaba čl. 2. Ustava Bosne i Hercegovine koji govori o ljudskim pravima, Preambule Ustava i odredaba čl. 4. i 5. koji se odnosi na Parlamentarnu skupštinu i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Iako su ostali narodi i građani Preambulom Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana 2. stavljeni u istu ravan sa tri imenovana naroda prema Ustavu Bosne i Hercegovine za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine može biti izabran samo pripadnik bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog naroda. Isto je i sa svih petnaest delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Iako su npr. Bosanci prema popisu od 2013. godine četvrti po brojnosti i prvi među ostalima oni su potpuno marginalizovani kao takvi i ne mogu biti kandidovani za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine niti mogu biti u Domu naroda. Njihov jedini grijeh je što ne žele u Bosni biti ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati već Bosanci kako im se geopolitički prostor Bosne i Hercegovine stotinama godina zvao. Danas je jeres reći u Bosni i Hercegovini da si Bosanac i odmah te napadaju da smanjuješ njihov etnonacionalno religijki korpus a da se pri tome niko ne pita kako se osjećaju Bosanci koji imaju ime koje je prvi, pravi, prirodni i logični naziv za naš etnički i nacionalni identitet i pri tome odgovara savremenom bosanskom jeziku a uz to se imenom veže za državu. Francuzi su se do početka XVIII vijeka zvali prema pokrajinama a onda ih je ime Francuz objedinilo. Italijani su prvo stvorili državu a onda stvarali italijanski narod, Kanađani su se tek od Drugoog svjetskog rata počeli zvati prema nazivu zemlje. Hrvati su pod tim nazivom objedinili Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, Krajinu i Istru. Samo u Bosni su protiv Bosanaca ističe Kurtćehajić i navodi da je nemoguće zamisliti Sloveniju bez Slovenaca, Hrvatsku bez Hrvata, Srbiju bez Srba, Crnu Goru bez Crnogoraca, Makedoniju bez Makedonaca pa kako onda mislimo da će Bosna koja svake godine sve dublje tone u živi pijesak bez ijednog unutrašnjeg kohezionog faktora moći opstati bez Bosanaca. To je u prvom redu politički problem a kada se ideja bosanstva bude u dovoljnoj mjeri razumjela onda će se to prebaciti na pravnu ravan. U tom smislu je o dva pravno ostvarljiva modaliteta bosanstva koja su oba korisna za opstanak naše države Kurtćehajić govorio u svom diskursu.
Za sada se jedino pravno rješenje za integraciju Bosne i Hercegovine nalazi u rukama Visokog predstavnika i korištenje slova Ustava Bosne i Hercegovine gdje se pored taksativno navedenih deset državnih nadležnosti u članu 5. stav 3. nalazi odredba o dodatnim nadležnostima Bosne i Hercegovine. Prvi dio te odredbe zahtijeva suglasnost entiteta i već je niz nadležnosti preneseno na Bosnu i Hercegovinu zahvaljujući toj odredbi i posebno u vrijeme drugačijeg Dodika.
Međutim najvažniji je treći dio te odredbe gdje stoji da će Bosna i Hercegovina preuzeti u svoju nadležnost i sva ona pitanja koju su potrebna da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet. Za ovu odredbu nije potrebna saglasnost entiteta već tumačenje šta potpada pod ovu odredbu. Konačni tumač Civilnog dijela Dejtonskog sporazuma prema Aneksu 10, čl. 5 je Visoki predstavnik i isključivo od njegove procjene zavisi dalje proširivanje nadležnosti države Bosne i Hercegovine. On u tom smislu na osnovu slova Dejtona odnosno Ustava Bosne i Hercegovine može bez entitetske saglasnosti da Bosni i Hercegovini da u nadležnost sport, kulturu, nauku, obrazovanje pa i jedinstvenu policiju kao i sve druge nadležnosti za koje on procijeni da su Bosni i Hercegovini potrebne da se očuva njen suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet.
Ovo neće samoincijativno uraditi Visoki predstavnik ako probosanske političke snage ne budu istrajavale na ovoj odredbi i vršile pritisak na njega. Da su naši političari imali razvijeniju državotvornu svijest i malo više znanja ili da su znali da koriste ljude od znanja oni bi za nekoliko godina nakon Dejtonskog sporazuma koristeći snagu ove odredbe bez obzira na druge nedostatke Dejtonskog sporazuma integrisali Bosnu i Hercegovinu zaključuje akademik Kurtćehajić.
