PRIJAVA
Piše: Doc. dr. Muhamed Šemoski
Žan -Žak Ruso (Jean-Jacques Rousseau) je u Društvenom ugovoru zapisao jednu od najpoznatijih, ali i najprovokativnijih misli političke filozofije:
„Kad bi postojao narod bogova, on bi sobom upravljao demokratski. Tako savršena vladavina nije za ljude.“
Ruso ovom rečenicom nije jednostavno odbacio demokratiju. Naprotiv, upozorio je koliko je demokratija zahtjevna. Ona ne traži samo institucije i izbore. Ona traži politički obrazovanog i odgovornog građanina. A upravo pred izbore vrijedi postaviti pitanje: koliko smo mi zaista spremni za demokratiju?
Imamo veliki broj kandidata, političkih stranaka, predizbornih skupova, plakata i obećanja. Ali među kandidatima se, nažalost, mogu pronaći i oni koji ne poznaju ni osnovne pojmove discipline kojom se žele baviti. Često imamo ljude koji se politički angažiraju, a da nikada nisu ozbiljno pročitali ni jednu politološku knjigu. Neki ne znaju šta demokratija zapravo znači, kada su nastale moderne političke partije, iz kojih su društvenih okolnosti nastale i zbog čega su uopće nastale. Ne poznaju političke ideologije, ne razumiju razlike između političkih sistema, ne poznaju dovoljno ni osnovne kategorije političke teorije, a ipak žele biti politički predstavnici građana. To nije samo njihov problem. Problem je i u nama koji biramo. Jer kandidat postoji zato što postoji biračko tijelo koje ga prihvata.
U političkom životu sve češće ne pitamo ko je najbolji, najobrazovaniji, najodgovorniji i najkompetentniji, nego ko je „naš“, ko je iz moje partije, partije koje bezuvjetno volim, pa kakva god da je . Stranačka pripadnost postaje važnija od karaktera, a politička lojalnost važnija od istine. Ono što kod „naših“ opravdavamo, kod „njihovih“ osuđujemo. Tako demokratija polako prestaje biti prostor racionalnog izbora i postaje prostor političke zaslijepljenosti.
Max Weber je politiku posmatrao kroz pitanje vlasti, odgovornosti i odnosa prema moći, dok je Alexis de Tocqueville upozoravao koliko je za demokratiju važna politička kultura građana. Joseph Schumpeter demokratiju je posmatrao realističnije, kao takmičenje političkih elita za glasove građana. Problem nastaje onda kada se to takmičenje svede samo na pitanje ko će prikupiti više glasova, bez pitanja ko je zaista sposoban da odgovorno upravlja javnim poslovima. Tada politički sistem počinje nagrađivati buku. Galamdžija postaje prepoznatljiviji od intelektualca. Bahatost se ponekad doživljava kao odlučnost, agresivnost kao snaga, a političko nametanje kao sposobnost. A čovjek koji je obrazovan, principijelan, tih i nenametljiv često ostaje po strani, jer nije dovoljno „glasan“ da bi bio politički interesantan.
To je jedan od paradoksa savremene partitokratije: strankama ponekad nije najvažnije ko je najbolji čovjek, ko je najpošteniji, ko je sa karakterom, ko je najobrazovaniji, nego ko može donijeti najviše glasova.
Tu se religijska etika i savremena politička teorija susreću na veoma zanimljivom mjestu. Kur'an političku i društvenu odgovornost ne posmatra kao privilegiju, nego kao emanet:
„Allah vam, doista, naređuje da emanete date onima kojima pripadaju…“
(En-Nisa, 58)
Ovaj princip ima ogromnu političku težinu. Ako je javna funkcija emanet, onda nije dovoljno pitati ko je naš, nego ko je sposoban nositi emanet.
Upravo zato je Poslanik, a.s., upozorio: …”Kada se odgovornost (stvar/posao) povjeri onome ko joj nije dorastao (ko je nije dostojan), očekuj Sudnji dan!”
Ovaj hadis možemo razumjeti i kao snažnu opomenu o posljedicama neodgovornog povjeravanja društvenih odgovornosti. Kada se najvažnije društvene funkcije povjere ljudima koji im nisu dorasli, tada posljedice ne ostaju samo na pojedincu. One zahvataju cijelu zajednicu.
U tom smislu možemo metaforički reći: to postaje kao svojevrsni kijamet jednog društva – njegov društveni „smak svijeta“, trenutak kada počinju propadati institucije, povjerenje, moralni kriteriji i nada ljudi da se njihovim glasom zaista nešto može promijeniti. Nije riječ o mom doslovnom tumačenju Sudnjeg dana, nego moje razumjevanje, između ostalog, metaforički o upozorenju da jedno društvo može doživjeti svoj politički i moralni slom kada odgovornost povjeri onima koji za nju nisu dorasli.
Ibn Haldun je stoljećima ranije razumijevao da snaga jedne političke zajednice ne počiva samo na institucijama nego i na njenom unutrašnjem moralu, solidarnosti i sposobnosti da vlast služi opstanku zajednice. Kada vlast postane sredstvo lične koristi, počinje proces njenog unutrašnjeg slabljenja.
Zato izbori nisu samo dan kada ćemo izaći i zaokružiti određeno ime. Izbori su moralni čin. Jer kada nekome damo svoj glas, mi mu povjeravamo dio zajedničke odgovornosti. Zato nije dovoljno reći: „Neka svako glasa kako želi.“ Naravno da svako ima pravo izbora. Ali uz pravo izbora dolazi i odgovornost za posljedice tog izbora. Da postavimo sebi pitanje: Da li bih mu povjerio nešto svoje najvrjednije? Kuća, porodica na čuvanju, novac… Jer javna funkcija nije ništa drugo nego povjeravanje zajedničkog dobra pojedincu. Nažalost, mi često biramo ljude kojima ne bismo povjerili ni vlastitu kuću na čuvanju, a onda im povjeravamo institucije, budžete, javne ustanove i sudbinu hiljada ljudi. To je demokratski paradoks našeg vremena.
Možda ćemo i ovog puta stajati u kolonama pred biračkim mjestima, vjerujući da će nakon izbora doći bolje vrijeme. Jedna vlast će otići, druga će doći. A onda, nakon nekoliko godina, možemo se ponovo pitati: šta se zapravo promijenilo?
Možda problem nije uvijek samo u vlasti. Možda je dio problema i u kriterijima prema kojima biramo vlast. Zato treba biti oprezan. Ne birajmo najglasnijeg samo zato što se najviše čuje. Ne birajmo najagresivnijeg zato što djeluje snažno. Ne birajmo čovjeka zato što pripada „našima“.
Tražimo obrazovanog, odgovornog, poštenog, pravednog i karakternog čovjeka. Tražimo onoga koji zna slušati prije nego što govori. Onoga kome nije potrebno ponižavati drugoga da bi pokazao vlastitu vrijednost. Onoga koji politiku razumije kao služenje, a ne kao priliku za ličnu promociju. Jer nije svako ko traži vlast dostojan vlasti. I nije svako ko je tih slab. Ponekad je upravo najtiši čovjek u prostoriji onaj koji najviše zna.
A možda je najveća lekcija Rusouve misli upravo ova: demokratija može biti samo onoliko dobra koliko su dobri i odgovorni ljudi koji u njoj učestvuju.
Ako nam je kriterij samo glas, dobit ćemo one koji znaju osvojiti glasove. Ako nam je kriterij znanje, poštenje, karakter i odgovornost, možda ćemo dobiti one koji znaju upravljati društvom.
Zato pred ove izbore ne pitajmo samo: „Za koga ćemo glasati?“ Pitajmo se prvo: „Kome ćemo povjeriti emanet?“
Jer glas traje nekoliko sekundi. Posljedice tog glasa mogu trajati godinama.
