PRIJAVA
Posljednjih dana, prateći rasprave o izboru novog reisu-l-uleme Islamske zajednice, osjećam veliku tugu. Ne govorim ovo samo kao univerzitetski profesor, niti samo kao imam, niti samo kao vjernik. Govorim kao čovjek kojem teško pada kada vidi da muslimani, u želji da podrže svoga favorita, zaborave osnovna načela naše vjere.
Ne mogu prihvatiti da se o bilo kojem kandidatu iznose neistine, insinuacije, poluinformacije i neprovjerene optužbe. Još manje mogu prihvatiti da se to čini putem društvenih mreža, bilo pod pravim imenima ili iza lažnih i skrivenih profila. Vjernik ne smije sebi dopustiti da vrijeđa, omalovažava ili diskreditira drugoga, a posebno ne čovjeka koji je svoj život posvetio vjeri i službi Islamskoj zajednici.
Uzvišeni Allah nas opominje riječima:
„O vjernici, klonite se mnogih sumnji; neke su sumnje zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge. Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga? To vam je odvratno. I bojte se Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i Milostiv je.“ (El-Hudžurat, 12).
Ovaj ajet nije samo zabrana ogovaranja u privatnim razgovorima. On je i trajni podsjetnik da musliman nema pravo graditi vlastiti ugled rušenjem ugleda drugoga. Posebno je opasno kada se neistine i poluistine šire putem društvenih mreža, jer se tako grijeh umnožava zajedno sa brojem onih koji ga pročitaju.
Moramo biti svjesni da svaka napisana riječ ostaje zabilježena. Možda će objava biti obrisana, profil ugašen ili komentar zaboravljen među hiljadama drugih, ali pred Uzvišenim Allahom ništa nije zaboravljeno. Za svaku riječ koju napišemo ili izgovorimo odgovarat ćemo. Zato bi svaki vjernik, prije nego što pritisne dugme “objavi”, trebao postaviti sebi pitanje: hoću li ovu rečenicu moći opravdati pred svojim Gospodarom?
Uzvišeni Allah kaže:
„I ne povodi se za onim što ne znaš. I sluh, i vid, i razum – za sve to će se, zaista, odgovarati.“ (El-Isra, 36).
Svaka riječ koju napišemo ostavlja trag. Možda će nestati sa ekrana, ali neće iz Allahove Knjige djela.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:
„Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.“ (Buhari i Muslim).
U drugom hadisu upozorava:
„Dovoljno je čovjeku laži da prenosi sve što čuje.“ (Muslim).
Koliko bi samo bilo manje podjela među muslimanima kada bismo ova dva hadisa pretvorili u svakodnevno pravilo našeg govora i pisanja.
Posebno me zabrinjava kada se obični diplomatski kontakti pokušavaju predstaviti kao dokaz nečije navodne pristrasnosti ili nečijih skrivenih namjera. Svako ko iole poznaje diplomatiju, međunarodne odnose ili javni život zna da je razgovor sa ambasadorima, državnicima, predstavnicima međunarodnih organizacija i drugim zvaničnicima sastavni dio ozbiljnog vođenja institucija. U diplomatskom svijetu svaki sastanak ostavlja trag, vodi se službena zabilješka i to nije nikakva tajna niti razlog za sumnju. To ne znači da neko radi za drugoga, već da obavlja svoju dužnost, za interes svoje zajednice.
Naprotiv, pravi lider razgovara i sa Istokom i sa Zapadom, sa prijateljima i sa onima koji drugačije misle, uvijek imajući pred očima interes svoje zajednice, svoga naroda i svoje domovine. To nije slabost nego mudrost. To nije izdaja nego odgovornost.
Ne čudi me kada takve stvari pogrešno tumače oni koji ne poznaju diplomatiju, politiku ili društvene procese. Ali me žalosti kada to čine ljudi koji dobro znaju kako funkcionišu međunarodni odnosi, pa ipak svjesno stvaraju negativnu sliku o jednom kandidatu kako bi umanjili njegov ugled.
Izbor reisu-l-uleme nije običan izbor. To nisu politički izbori na kojima različite interesne skupine vode svoje kampanje. Ovdje se bira duhovni vođa muslimana. Čovjek koji mora poznavati vjeru, razumjeti stanje vlastite zajednice, osjećati potrebe svoga naroda, ali istovremeno razumjeti procese koji oblikuju savremeni svijet. Potreban nam je čovjek dubokog vjerskog znanja, ali i širokih pogleda, akademske ozbiljnosti i diplomatske mudrosti.
Zato me posebno boli kada vidim da pojedini muslimani unaprijed ruše ugled ljudi koji već sutra mogu postati njihov reis. Zamislite da upravo onaj o kome ste najružnije pisali bude izabran za vašeg vjerskog vođu. Hoćete li tada moći stati pred njega, klanjati namaz za njim? Još važnije, hoćete li moći stati pred Uzvišenog Allaha i objasniti zašto ste ponižavali, omalovažavali ili diskreditirali jednog vjernika?
Umjesto toga, trebali bismo biti zahvalni što Islamska zajednica danas ima više kvalitetnih kandidata.
Imam Ebu Hamid el-Gazali piše da je jezik najmanji organ čovjeka, ali njime čovjek može zadobiti najveću Allahovu nagradu ili najveću kaznu. Danas, u vremenu interneta, mogli bismo reći da isto vrijedi i za tastaturu i ekran mobilnog telefona.
Kada govorim o prof. dr. Nedžadu Grabusu, smatram da njegov dosadašnji rad posebno svjedoči o sposobnosti vođenja velikih i složenih procesa. Kao univerzitetski profesor pokazao je akademsku ozbiljnost i širinu znanja. Njegovo djelovanje u Sloveniji ostat će trajno upisano kroz izgradnju Islamskog kulturnog centra i džamije u Ljubljani, projekta koji je ostvaren u zahtjevnim društvenim i političkim okolnostima. Takav poduhvat tražio je znanje, strpljenje, dijalog, diplomatsku vještinu i sposobnost da se razgovara sa različitim ljudima i institucijama. U mom viđenju, upravo je kroz taj rad pokazao da može spajati ono što mnogi smatraju nespojivim: akademsku ozbiljnost, vjersku dosljednost, diplomatsku mudrost i ljudsku skromnost. Smatram da ga upravo ta kombinacija znanja, iskustva i skromnosti čini čovjekom velikih projekata i velikih odgovornosti.
Ali, bez obzira na to što svako od nas može imati svog favorita, ne smijemo zaboraviti da konačnu odluku donosi izborno tijelo kojem je povjerena ta odgovornost. Oni će, prema svojoj savjesti i uvjerenju, glasati za kandidata kojeg smatraju najboljim. To pravo pripada njima.
Nama ostaje da čuvamo jedinstvo, dostojanstvo i bratstvo. Ne da potpaljujemo podjele, nego da ih gasimo. Ne da širimo sumnju, nego povjerenje. Ne da jedni druge vrijeđamo, nego da se međusobno poštujemo.
Viktor Frankl napisao je: „Između podražaja i reakcije postoji prostor. U tom prostoru nalazi se naša sloboda i naša odgovornost.“ Taj prostor je upravo trenutak prije nego što objavimo komentar ili napišemo riječ koja može nekoga poniziti ili ohrabriti. U tom trenutku odlučujemo kakvi smo ljudi i kakvi želimo biti pred svojim Gospodarom.
Na kraju, ne tražimo savršenog čovjeka, jer takav ne postoji. Tražimo najboljeg među dobrima. Zato, umjesto da rušimo ugled ljudi koji su decenijama služili vjeri, budimo dostojanstveni. Poštujmo jedni druge. Poštujmo kandidate. Poštujmo izborni proces.
Jer onoga dana kada neznanje obuče odijelo istine, najveću štetu ne trpi kandidat, nego zajednica koja počne vjerovati laži više nego činjenicama.
Doc. dr. Muhamed Šemoski
