PRIJAVA
Masakr u Baru u tajnim jugoslavenskim izvorima (2)
Autor: Qerim LITA
Enver Hoxha je na sastanku koji je imao u drugoj polovini maja te godine s predstavnicima jugoslavenske štampe, između ostalog, izjavio:
“U odnosima između Albanije i Jugoslavije postoji tako veliko prijateljstvo kakvo nikada ranije nije postojalo. Mi danas više ne osjećamo razliku između Jugoslavije i Albanije. Prema Jugoslaviji i maršalu Titu gajimo veliku ljubav. Ne postoji čovjek ni u najzabačenijem selu Albanije koji ne bi znao ime maršala Tita…”
/nastavak od jučer/
Važno je naglasiti činjenicu da je takav prijedlog iznio Mahmut Dumani, koji je na konstitutivnoj sjednici, govoreći pred prisutnima o programu rada organizacije koju su osnivali, između ostalog, rekao:
“Nakon što su jugoslavenski partizani ubili i masakrirali veliki broj Albanaca u krajevima Kičeva i Gostivara, dok su u krajevima Tetova, Skoplja i Kumanova uhapsili sve albanske muškarce i smjestili ih u logore i koncentracione kampove u Tetovu i Kumanovu, mi moramo preduzeti hitne mjere za spašavanje tih nedužnih ljudi…”
Slijedom toga, u sudskom procesu protiv članova Centralnog komiteta NDSH-a, koji je održan od 26. januara do 7. februara 1947. godine u Skoplju, Mahmud Dumani proglašen je krivim i zbog toga što je, kako se navodi u odluci sudskog vijeća:
“Na njegov prijedlog donesena odluka da se albanska brigada, koja se u to vrijeme nalazila u Kumanovu u sastavu Jugoslavenske armije, prebaci u planinu, a za njeno održavanje bio je formiran poseban fond.”
Međutim, uprkos naporima članova organizacije, to nije ostvareno, jer su oni ubrzo, po naređenju Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije za Makedoniju, iz Kumanova poslani u Prizren.
U međuvremenu, Operativni štab za Kosovo je 20. marta 1945. godine izdao naredbu svojim jedinicama, kojom je određivan način postupanja s prisilno mobiliziranima u području Peći, Prizrena, Uroševca i Mitrovice, s posebnim naglaskom na njihov transfer u Prizren. Tamo su trebala biti formirana dva ešalona, koja bi odatle krenula prema posljednjem odredištu, a taj zadatak trebalo je da izvrše bataljoni 46. i 52. divizije.
U nastavku naredbe stajalo je da će organizaciju ova dva ešalona izvršiti 46. divizija, i to:
“Ešalon I – osobe iz područja Uroševca (2200), područja Prizrena (1500), krenut će iz Prizrena u 06:00 sati dana 23.03.1945. Osiguranje i njihov transfer iz Uroševca u Prizren izvršit će jedan ili dva bataljona 52. divizije, dok će od Prizrena do mjesta predaje to izvršiti jedan od najboljih bataljona 46. divizije i pola bataljona i 50 vodiča IV armije.
Ešalon II – osobe iz područja Peći (900), Mitrovice (1400) i Prištine (1500), stižu u Prizren istog dana kada ešalon treba i da napusti Prizren. Osiguranje ljudi iz područja Prištine i Mitrovice izvršit će 41. divizija. Osiguranje od Peći do Prizrena izvršava jedan bataljon iz Grupe operativnih brigada.”
Prema istoj naredbi, transfer iz Prizrena i dalje trebalo je da izvrši “jedan od najboljih bataljona 46. divizije i pola bataljona i 50 vodiča IV armije”, dok su štabovi 46. i 52. divizije trebali izvršiti osiguranje državnog puta Uroševac–Štimlje–Suva Reka–Prizren i Priština–Štimlje–Prizren.
Za komandanta Prvog ešalona iz područja Uroševca Operativni štab imenovao je kapetana Radoša Đudovića, dok je za Drugi ešalon iz područja Peći imenovan kapetan Ranko Llakićević, komandant Peći.
Mobilizirani iz područja Uroševca trebali su krenuti 21. marta 1945. godine u 6 sati ujutro i do večeri stići u Suvu Reku. Sljedećeg dana, dakle 22. marta 1945. u 6 sati ujutro, trebali su krenuti iz Suve Reke i do večeri stići u Prizren.
Istog datuma i u isto vrijeme trebali su krenuti i mobilizirani iz Peći, s tim da bi u noći između 21. i 22. marta odmarali u Đakovici, a zatim nastavili marš prema Prizrenu.
Pored ova dva ešalona, u Prizren je stigao i Treći ešalon, koji se uglavnom sastojao od prisilno mobiliziranih Albanaca iz krajeva Skoplja, Tetova i Kumanova. Čim su mobilizirani iz tri ešalona stigli u Prizren, Operativni štab Kosova izdao je dopunsku naredbu, u kojoj je stajalo da će svi mobilizirani krenuti iz Prizrena u tri ešalona i da će svaki ešalon brojati po 2.500 mobiliziranih.
U naredbi je određen datum njihovog polaska iz Prizrena i dolaska u Skadar:
“Ešalon I – polazi iz Prizrena 24.03.1945, s periodima odmora u Kukësu, Fushë-Arë, Puki i Skafi, tako da ešalon stiže u Skadar 28.03.1945. navečer.
Ešalon II – polazi iz Prizrena 25.03.1945. istom rutom i stiže u Skadar 29.03.1945.
Ešalon III – polazi iz Prizrena 26.03.1945. istom rutom i stiže u Skadar 30.03.1945.”
Prema tome, mobilizirani iz tri ešalona započeli su svoj put prema određenim datumima, pješice, bez odjeće, obuće i osnovne opreme za dugi put Prizren – Kukës – Skadar – Ulcinj – Bar, a odatle prema određenom mjestu u Dubrovniku.
Ovaj tragični događaj Bajram Gola u spomenutom feljtonu opisuje ovako:
“Albanske vojnike, pozvane pod zastavu NOB-a Jugoslavije, okupili su u Prizrenu velikom i bahatom brzinom, a iz Prizrena ih, gole, bose i gladne, uputili na taj put… Prema vojnoj tradiciji, Vrhovna komanda bila je obavezna pripremiti vojnike i organizirati im što bolji transport do određenog mjesta, kao i odrediti vojnike za pratnju regruta. Ali ovdje se jasno vidi da je riječ o albanskim vojnicima koji su morali biti izmučeni do krajnjih granica, a kada stignu na određeno mjesto, uništeni, kao što se to uistinu i dogodilo. Pratioci su bili Crnogorci iz 10. brigade. Čim su prihvatili zadatak, pokazali su svoje pravo lice. Oni se nisu slučajno našli u Prizrenu, nego su dovedeni iz Crne Gore namjenski, s određenim zadatkom… Kada su stigli u Bar, odmah su ih smjestili na veliku plažu, nasuprot poredanim mitraljezima. Psovke, uvrede i prijetnje nisu imale kraja. Govorili su im da je to kraj njihovog putovanja, da je tu njihov grob, pokazujući im morsku površinu…”
Ova nacionalna tragedija opisana je u istom duhu i u Proklamaciji s Prvog, odnosno Trećeg kongresa NDSH-a, održanog u julu 1945. godine u Kopilači, gdje se kaže:
“Nije prošlo mnogo dana nakon što su izvršili selekciju i čišćenje najboljih mladića, jer su navodno bili ‘reakcionarni’ i ‘fašistički elementi’, i nakon što je većina njih dobila upalu pluća i tuberkulozu spavajući na betonu kasarni, masa kosovske omladine krenula je prema Skadru, razodjevena, bosa i razoružana, stalno u pratnji crnogorskih vojnika, naoružanih do zuba. Svako bi zaplakao kada bi vidio ovu albansku omladinu u pratnji pokvarenog Crnogorca. Najhrabriji su pokušali pobjeći, ali su ih vojnici opkolili vatrom. Put Prizren–Skadar pretvorio se u pravu ljudsku klaonicu. Dio ovih mladih ljudi uspio se spasiti bijegom u planine, gdje se i danas nalaze slobodni u našim bataljonima, pričajući crnu tragediju tih dana. Ostali, koji nisu uspjeli pobjeći od krvavog biča neprijatelja, odvedeni su u TIVAR da budu predati crnogorskim komandantima…”
Treba naglasiti da su prisilno mobilizirani Albanci, bez ikakvog oružja u rukama, prošli kroz teritoriju Albanije uz dogovor i dozvolu albanske države. Albansko političko rukovodstvo dopustilo je da kolone jugoslavenske vojske uđu i prođu kroz teritoriju Albanije bez ikakve kontrole i da djeluju kako im je odgovaralo.
Državna jugoslavensko-albanska saradnja u uništavanju albanskih regruta s Kosova i iz istočnih albanskih krajeva unutar teritorije Albanije potvrđuje se i dopunjava izvještajem Štaba IV kolone Jugoslavenske armije od 8. aprila 1945. godine, u kojem se izričito kaže:
“Ešalon je išao dobro do Kukësa. U blizini Kukësa dogodio se incident, kada je jedan iz grupe kolone bacio bombu na našu stražu. Tom prilikom nastala je pometnja i u toj pometnji uspjela je pobjeći grupa od 10 osoba. Tako, bježeći, naišla je na patrolu albanske vojske, koja ih je zaustavila i pozvala da se predaju. Na taj poziv nisu odgovorili, nego su nastavili bježati. Albanski vojnici otvorili su vatru na njih i na licu mjesta ubili dvije osobe, a dvije druge ranili, koje su kasnije također umrle.”
U međuvremenu, historičar Sabit Syla, pozivajući se na albanske diplomatske izvore, ističe da albanska država ne samo da je šutjela pred nasiljem i terorom provođenim u albanskim krajevima Jugoslavije, nego je u nekim slučajevima dopustila da se jugoslavensko nasilje proširi i na teritoriju albanske države.
“U ovim zločinima”, kaže Syla, “učestvovali su i neki agenti albanske vlade”, koji su početkom 1945. godine dozvolili jugoslavenskim oficirima OZNA-e da ilegalno i bez suđenja na teritoriji albanske države strijeljaju više od 1.000 Albanaca s Kosova.
U međuvremenu, izvori proizašli iz istrage i sudskog procesa protiv članova Centralnog komiteta NDSH-a daju do znanja da je masakr u Baru uslijedio odmah nakon ubistva Miladina Popovića. Ovo ubistvo je, prema tim izvorima, organizirano na tajnom sastanku održanom u Peći početkom januara 1945. godine, na kojem su navodno učestvovali:
“Haki Taha, učitelj iz Đakovice, Ibrahim Banushi – Sedllari, Enver Sudi i još jedna osoba. Na tom sastanku, dalje se navodi u dokumentu, odlučili su da budu likvidirani drugovi: Miladin Popović, Dušan Mugoša, Džavit Nimani i Fadil Hoxha. Žrijeb je pao na Hakija Tahu da izvrši atentat na druga Miladina Popovića… Haki je 13. marta 1945. ušao u kancelariju Okružnog komiteta kod druga Miladina, s kojim je neko vrijeme razgovarao, a tokom razgovora izvadio revolver i ubio ga. Uspio je da se udalji. Nakon tri dana, pošto je bio opkoljen i blokiran, a da ne bi pao u ruke policije, izvršio je samoubistvo. Na grudima, ispod košulje, imao je albansku nacionalnu zastavu, na kojoj je pisalo: Slobodno Kosovo zajedno s Albanijom.”
Zanimljivo je reći da je rukovodstvo NDSH-a posjedovalo sigurne informacije da je masakr nad 3.000 mladih Albanaca u Baru izvršen po naređenju Fadila Hoxhe, kao osveta za ubistvo Miladina Popovića. Oni to čak izražavaju u spomenutoj Proklamaciji, gdje navode:
“Ovih dana dogodilo se da je heroj nacije, Haki Taha, u centru grada Prištine ubio najvećeg neprijatelja Kosova, Miladina Popovića. Fadil Hoxha iskoristio je ovaj pogodan trenutak i izdao naredbu crnogorskom komandantu da strijelja Albanaca koliko želi, samo da bi se osvetio za Miladina. Naredba je izvršena. Više od 3.000 mladih Albanaca masakrirano je krvavim crnogorskim rukama. Ovo krvoproliće nastavilo bi se nad svima koji su se tamo nalazili da nije bilo intervencija nekih časnih porodica u Baru, pa je tako naredba izvršena samo djelimično…”
Dalje se u Proklamaciji kaže da albanska nacija “vrlo dobro zna odgovorne za ovaj strašni zločin” i da će oni vrlo brzo polagati račun pred nacijom i porodicama ubijenih.
Prema rukovodstvu NDSH-a, jugoslavenski krvnici, odnosno dželati, ubijali su Albance hladnim oružjem i lomili im kosti kako se ne bi čuli njihovi krikovi, dok su istovremeno pjevali partizanske pjesme i igrali kolo.
U vezi s brojem ubijenih nude se različiti podaci. Tako se u Promemoriji Bese Kombëtare, upućenoj šefu britanske vojne misije, generalu Hodgsonu, u dijelu u kojem se opisuju masovna ubistva albanskog stanovništva od strane jugoslavenskih partizanskih snaga, kaže:
“Broj ubijenih ne može se tačno znati. Zna se samo da je u Crnoj Gori u roku od 24 sata ubijeno 1670 ljudi — misli se na masakr u Baru — u Dubrovniku 560, dok je na putu Prizren–Skadar ubijeno 700 osoba.”
U međuvremenu, Bajram Gola u spomenutom feljtonu, oslanjajući se na svoja istraživanja provedena tokom godina koje je proveo u Crnoj Gori, ističe da je broj Albanaca ubijenih i masakriranih u Baru bio 3.760.
Prema njemu, ovaj masakr dogodio se u poslijepodnevnim satima, kada su mobilizirani Albanci s Barske plaže odvedeni u Duhanski monopol, koji je, kako navodi, bio ograđen prilično visokim zidom.
“Na zidovima dvorišta i na prozorima zgrade monopola”, piše dalje Gola, “bili su već ranije postavljeni teški mitraljezi, kao i na prozorima drugih okolnih zgrada. Nema nikakve sumnje da su pripreme za ubijanje albanskih vojnika bile izvršene ranije. Za kratko vrijeme ubijeno je 3.760 boraca, iako se taj broj ne može uzeti kao potpuno tačan…”
Svi oni su, prema ovom navodu, pogubljeni od strane X crnogorske brigade, na čelu s komandantom Gašom Markovićem i komesarom Rrollovićem. U vezi s tim, Gola je s pravom napisao:
“Ako su mnogi visoki rukovodioci imali potrebu da minimiziraju zločin, kao naprimjer Aleksandar Ranković, čudi činjenica zašto je kosovsko rukovodstvo ovaj problem držalo kao tabu-temu!”
Bajram Gola iznosi i nešto što do tada niko nije spominjao: da je, kako kaže, “treća kolona albanskih boraca koji su masakrirani u Baru” najvećim dijelom bila iz albanskih krajeva današnje Sjeverne Makedonije, te da Albanci na obali Jadrana nisu stradali samo u Baru, nego i u “Dalmaciji”, odnosno Dubrovniku, gdje je 650 prisilno mobiliziranih Albanaca “otrovano u zgradi u kojoj su bili smješteni da provedu noć.”
Rat u Drenici i odmah potom masakr u Baru snažno su uznemirili i tadašnju britansku vojnu misiju. Oni su hitno iz Tirane u Prizren poslali svog povjerenika Rexhepa Mbroju, inače sudiju, kako bi se sastao s rukovodiocima Centralnog komiteta NDSH-a u Prizrenu, Halimom Spahijom i Tahirom Dedom.
Od njih je tražio da prikupe podatke o gubicima u Drenici, o likvidiranim, strijeljanim i zatvorenim Albancima od strane jugoslavenskih partizanskih snaga.
U vezi s tim, u jednom tajnom dokumentu OZNA-e, između ostalog, stajalo je da je Albanska nacionalno-demokratska organizacija u Prizrenu u tom periodu razvila intenzivne aktivnosti, čiji je cilj bio:
“Prikupljanje podataka za teritoriju Kosova kako bi se preko Halima Spahije dostavili agenturi međunarodne reakcije, da se ‘na Kosovu vrši teror nad albanskim narodom’. Dostavljanje ovih podataka, kaže se dalje u dokumentu, izvršeno je s ciljem da se imperijalističkim zemljama pruži materijal o stanju u Jugoslaviji, dok se oružanom borbom željelo probuditi interesovanje imperijalističkih sila za našu zemlju. U tom pravcu djelovalo se i tako da prodru u JA, kako bi na svaki način prevarili borce da dezertiraju i razbiju njene redove…”
Treba naglasiti da se djelovanje tajnih albanskih antikomunističkih organizacija, kao što su NDSH u Skoplju i Prizrenu, Besa Kombëtare i druge, tokom perioda februar–maj 1945. godine usmjerilo na podizanje morala i nacionalne svijesti.
Tako je komitet NDSH-a za područje Orahovca izdao okružnicu sljedećeg sadržaja:
“Partizani nam uzimaju svu djecu u vojsku da umiru za njihove interese, pale nam kuće, ubijaju nas — primjer Drenica. Sada vidimo da ova nova sloboda, koju su nam donijeli partizani, ne donosi slobodu albanskom narodu, nego veliku nesreću. Mi kao pravi Albanci moramo priteći u pomoć našoj braći koja pate po planinama i vode borbe za našu slobodu. Iz tog razloga moramo angažirati sve snage kako bismo im pružili pomoć u odjeći, obući, naoružanju itd.”
U međuvremenu, Gjon Serreçi je na jednom sastanku omladinske organizacije NDSH-a u Uroševcu izjavio:
“Mi Albanci moramo biti dobri nacionalisti i branitelji albanskog naroda. Ovi sadašnji zatvori koji su porobili našu zemlju, tlačili su nas i nanijeli nam veliku štetu. Pogubljivali su nas i zatvarali, a sada tlače i teroriziraju naš narod. Zato se moramo organizirati i osvetiti za ubijene žrtve i osloboditi albanski narod od barbarskog ropstva. Da bismo postigli uspjeh, moramo se organizirati u snažnu organizaciju u koju će ući samo Albanci.”
Dok su albanski patrioti na Kosovu i u istočnim albanskim krajevima činili sve kako bi spasili albanski narod od jugoslavenskog komunističkog nasilja i terora, s druge strane albansko komunističko rukovodstvo dopustilo je da se zločini i masakri nad albanskim stanovništvom prošire i unutar teritorije albanske države, o čemu je ranije bilo riječi.
Osim toga, u Tirani je “prijateljstvo” između albanskog komunističkog rukovodstva i jugoslavenskog rukovodstva imalo “životni značaj”. Svuda se osjećala kampanja popularizacije Jugoslavije i njenog rukovodstva. Osnovano je Društvo za “kulturno ujedinjenje Albanije i Jugoslavije”, koje je pripremilo izložbu pod naslovom “Kroz riječi i fotografije, što više upoznati albanski narod s Jugoslavijom”.
Potom je održan niz konferencija na kojima se veličala “bratska” politika jugoslavenskih naroda, a posebno lik Josipa Broza Tita.
List “Bashkimi”, organ Narodnog fronta, u članku “Vraćajući se iz Beograda”, objavljenom 24. marta 1945. godine, pisao je:
“Bili smo veoma iznenađeni kada smo preko sekretarijata saznali da maršal Tito želi da se sastane s nama. Iskreno govoreći, imali smo sreću što smo čitav sat razgovarali nasamo s jednim od najpopularnijih ljudi naših dana, s maršalom naroda Jugoslavije, koji i za nas i za svijet predstavlja legendarnu ličnost… I možemo s uvjerenjem reći da jedan sat razgovora s maršalom Titom predstavlja nezaboravno zadovoljstvo za čitav naš život…”
Isti list je tokom aprila 1945. objavio službeno saopćenje o “stečenim pravima” takozvane “albanske manjine” u Makedoniji. Sadržaj tog saopćenja bio je sljedeći:
“Albanska manjina u Federativnoj Jugoslaviji u potpunosti je stekla jednaka prava s drugim narodima Jugoslavije. Mnogi Albanci i Albanke aktivno učestvuju u različitim narodnooslobodilačkim vijećima. Za potpredsjednika ASNOM-a izabran je Nexhat Agolli. Albanska manjina u Makedoniji uživa punu slobodu i sva prava koja uživaju drugi narodi Jugoslavije. Narodna vlast u Makedoniji mnogo pomaže ovoj akciji, doprinoseći mnogo otvaranju manjinskih škola, u kojima će buduće generacije učiti na albanskom jeziku…!”
U međuvremenu, Enver Hoxha je na sastanku koji je imao u drugoj polovini maja te godine s predstavnicima jugoslavenske štampe, između ostalog, izjavio:
“U odnosima između Albanije i Jugoslavije postoji tako veliko prijateljstvo kakvo nikada ranije nije postojalo. Mi danas više ne osjećamo razliku između Jugoslavije i Albanije. Prema Jugoslaviji i maršalu Titu gajimo veliku ljubav. Ne postoji čovjek ni u najzabačenijem selu Albanije koji ne bi znao ime maršala Tita, dok svi u Jugoslaviji vide velikog prijatelja koji će stalno biti na našoj strani…”
Na samom kraju ovog studijskog rada moram reći da su samo dvije sedmice nakon masakra u Baru jedinice dviju albanskih divizija koje su bile poslane na Kosovo, kako je izvještavao vojni dopisnik ATSH-a, zajedno s jugoslavenskim komunističkim jedinicama, marširale ulicama Mitrovice uzvikujući parole za komunističku vladu, “za Envera Hoxhu i za maršala Tita”.
/Kraj/
