PRIJAVA
Podrška koju su neke balkanske države pružile američko-izraelskim napadima na Islamsku Republiku Iran predstavlja jedan od najočitijih primjera političkog licemjerja u savremenoj evropskoj politici. Dok se u političkim govorima neprestano pozivaju na međunarodno pravo, suverenitet i teritorijalni integritet, iste te vlade nisu imale nikakav problem da podrže vojni napad na suverenu državu i ubijanje njenih državnih i vojnih lidera.
U toj podršci posebno su se istakle Albanija, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, koje su kroz službene izjave ili političke poruke stale na stranu američko-izraelske vojne akcije.
Drugim riječima: principi vrijede samo dok su korisni.
Kada velike sile odluče bombardovati neku zemlju, pravila iznenada postaju fleksibilna. A balkanske političke elite, umjesto da pokažu minimum političke kičme, utrkuju se ko će brže stati u red i demonstrirati lojalnost Washingtonu i Tel Avivu.
Servilnost kao vanjska politika
Posebno je porazno to što su među najglasnijim podržavaocima napada upravo države koje same često govore o historijskoj nepravdi, okupaciji i kršenju međunarodnog prava. Albanija i Kosovo, koje se u međunarodnim debatama redovno pozivaju na pravo naroda na slobodu i suverenitet, bez zadrške su podržale napad na drugu suverenu državu.
Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, kao članice NATO-a, također su stale na stranu vojne akcije, pravdajući je sigurnosnim argumentima i političkom solidarnošću sa zapadnim saveznicima.
Umjesto principijelne politike dobili smo diplomatsku servilnost.
Za mnoge balkanske vlade vanjska politika očito se svodi na jednostavnu formulu: podržati sve što dolazi iz Washingtona, bez obzira na pravne ili moralne implikacije.
Zaboravljena historija
Ironija je tim veća jer Balkan ima vlastito traumatično iskustvo bombardovanja i stranih vojnih intervencija. Upravo zbog toga bi balkanske države morale biti među najglasnijim zagovornicima međunarodnog prava i političkih rješenja sukoba.
Ali očito je da historija vrijedi samo kada je riječ o vlastitim tragedijama.
Kada se bombarduje neka druga država, tada se to naziva „preventivnom akcijom“, „sigurnosnom operacijom“ ili „odbranom saveznika“.
Moralna kapitulacija
Podržati napad na suverenu državu i likvidaciju njenih političkih i vojnih lidera znači prihvatiti logiku međunarodne anarhije – svijeta u kojem jači odlučuje, a slabiji šuti.
Balkanske vlade koje su podržale takvu politiku – Albanija, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija – time su poslale jasnu poruku: međunarodno pravo za njih nije univerzalni princip nego politički alat.
To nije samo politička greška. To je moralna kapitulacija.
Balkan bez glasa
Istovremeno, druge zemlje regiona – Bosna i Hercegovina, Srbija i Slovenija – zauzele su oprezniji stav i pozvale na smirivanje sukoba, bez otvorene podrške vojnoj akciji.
Ta razlika pokazuje da Balkan nije imao jedinstvenu poziciju, ali i da je dio regiona odlučio da bezrezervno podrži novu vojnu eskalaciju na Bliskom istoku.
Podrška balkanskih vlada napadima na Iran nije samo još jedan diplomatski potez. Ona je simptom mnogo dubljeg problema: nedostatka političke hrabrosti i stvarnog suvereniteta u vanjskoj politici.
Kada političke elite jedne regije bez zadrške podržavaju bombardovanje suverene države i ubijanje njenih lidera, onda je jasno da problem nije samo u geopolitici.
Problem je u kičmi.
A Balkan, nažalost, već predugo pokazuje da je nema.
