PRIJAVA
Piše: Akademik Suad Kurtćehajić, za tvsensor.com
Najveći sud na našoj planeti, Međunarodni sud pravde u Hagu (MSP), na tužbu Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o genocidu, presudio je 26. februara 2007. godine u članu 297. da je nedvojbeno utvrđeno da je izvršen genocid prema Muslimanima Bosne i Hercegovine u i oko Srebrenice i da su ga izvršili dijelovi takozvane VRS (vojske RS), počevši od 13. jula 1995. godine – dakle, institucija tadašnje paradržavne tvorevine RS.
Također, presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) presuđen je gotovo kompletan vojni i politički vrh tadašnje paratvorevine RS. Elementarno pitanje je kako, nakon svih ovih presuda, tvorevina RS može postojati u formi jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, te koji su pravni mehanizmi osporavanja postojanja tog entiteta ili poništavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma zbog povrede najače norme međunarodnog prava ius cogens, utvrđene Bečkom konvencijom, čl. 53. o pravu međunarodnih ugovora od 1969. godine:
“Ništav je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi općeg međunarodnog prava (ius cogens). U svrhu ove Konvencije, imperativna norma općeg međunarodnog prava je norma što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno odstupanje i koja se može izmijeniti samo normom općeg međunarodnog prava iste prirode.”
Pitanje koje se nameće jeste kako, na osnovu povrede ius cogens norme, poništiti Dejtonski sporazum i vratiti prethodno stanje Republike Bosne i Hercegovine, s obzirom na kompliciranost odlučivanja institucija Bosne i Hercegovine i mogućnosti blokade, kako u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, tako i u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, date samim Dejtonskim ustavom.
Odgovornost za genocid
Problem u pozivanju na ius cogens normu je što je potrebna njena verifikacija od strane Međunarodnog suda pravde da je povrijeđena ius cogens norma, a zahtjev za verifikaciju mogu podnijeti samo ugovorne strane.
Drugi pravni mehanizam, koji nema obavezujuću snagu, ali ima ogromnu moralnu snagu, jeste savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu, koje može ići i preko neke treće države–sponzora i Generalne skupštine Ujedinjenih nacija Sudu u Hagu s pitanjem:
“Da li je postojanje entiteta RS u skladu s međunarodnim pravom nakon presude istog tog suda da je u Srebrenici izvršen genocid i da su ga izvršili dijelovi vojske RS, dakle institucija tadašnje paradržave RS, nakon presude samog Međunarodnog suda pravde u Hagu i nakon presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) gotovo kompletnom vojnom i političkom rukovodstvu RS na višedecenijske kazne zatvora, uključujući i doživotne kazne zatvora njenim akterima zbog teških zločina, kao i zločina genocida?”
Da bi se ovo razumjelo, potrebno je citirati ključni član iz presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, član 297:
“Sud zaključuje da su djela počinjena u Srebrenici, koja potpadaju pod član II Konvencije (misli se na Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida od 1949. godine), izvršena sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa Muslimana Bosne i Hercegovine. Dokazi su takvi da Sud može zaključiti da su djela utvrđena u članu 297. izvršena sa specifičnom namjerom propisanom Konvencijom.”
Iako je prema članu 53. povreda ius cogens norme osnov ništavosti svakog ugovora, mi nemamo pravni mehanizam da idemo na Međunarodni sud pravde, jer bi srpski član Predsjedništva, koristeći pravo veta, a što bi očekivano imalo potrebne dvije trećine poslanika u Narodnoj skupštini RS, čime bi veto ostao na snazi, onemogućio da Bosna i Hercegovina traži verifikaciju da je povrijeđena ius cogens opća imperativna norma međunarodnog prava koja, na prvom mjestu, zabranjuje genocid.
Zbog istog razloga nemoguće je ići na Sud u Hagu i zbog člana 46. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, gdje stoji da se država, za poništenje međunarodnog ugovora, ne može pozivati na činjenicu da njen pristanak da bude vezana ugovorom izražen kršenjem neke odredbe njenog unutrašnjeg prava, osim ako je to kršenje bilo očito i tiče se nekog bitnog pravila njenog unutrašnjeg prava.
U tom smislu bi se moglo navesti da je povrijeđen Amandman LXII od 1990. godine na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine od 1974. godine, koji utvrđuje da se granice Republike mogu mijenjati odlukom Skupštine samo u skladu s voljom građana cijele Republike, s tim što se za takvu promjenu traži kvalificirana (dvotrećinska) volja birača izražena referendumom. Ovdje se, u osnovi, štite vanjske granice Bosne i Hercegovine, ali restrukturiranje Bosne i Hercegovine na dva entiteta je bitna promjena teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, koja bi mogla potpasti pod ovu odredbu.
Slično je i s članom 52. Bečke konvencije, gdje stoji da izraženi pristanak država da bude vezana ugovorom, koji je posljedica prisile izvršene na njenog predstavnika činima ili prijetnjama upravljenim protiv njega, nema nikakav pravni učinak.
Naša delegacija u Dejtonu bila je suočena s time da, ako ne prihvati Dejtonski mirovni sporazum, međunarodna zajednica će se povući iz pregovora, a onda će razgovarati sa jačom stranom. Također, ne treba zanemariti ni činjenicu da Savezna Republika Jugoslavija nije bila priznata od međunarodne zajednice do 1996. godine te da je zbog toga upitan potpis njenog predsjednika Slobodana Miloševića u pogledu aktivne legitimacije.
Također treba navesti da, pored ništavosti međunarodnog ugovora, Bečka konvencija sadrži i odredbe o prestanku i suspenziji ugovora, što je predviđeno u članu 60. stav 2. (c), da bitna povreda mnogostranih ugovora, što je slučaj s Dejtonskim sporazumom kao međunarodnim ugovorom tri ugovorne strane, svakoj strani, osim državi povrediteljici, daje mogućnost da se pozove na povredu kao na uzrok suspenzije primjene ugovora u cjelosti ili djelimično u odnosu na samu sebe, ako je taj ugovor takve prirode da bitna povreda njegovih odredaba od jedne strane korjenito mijenja položaj svake strane što se tiče budućeg izvršavanja njenih obaveza na temelju ugovora.
Problem ove odredbe je iste prirode kao i prethodne – da bi to mogle uraditi institucije Bosne i Hercegovine, prije svih njeno Predsjedništvo, za što bi bio potreban odgovarajući konsenzus, što je u sadašnjim okolnostima gotovo nemoguće.
Ovdje treba navesti i Ustavni zakon od 12. decembra 1995. godine, koji je usvojila Skupština Republike Bosne i Hercegovine, gdje u članu 2. stoji:
“Ako se Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena i nezavisna država, u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine.”
Problem ove odredbe je što nije navedeno ko i kako može vratiti prethodno pravno stanje Republike Bosne i Hercegovine i njen tada važeći ustav. Problem je napravljen jer Skupština Republike Bosne i Hercegovine nije imala kod odlučivanja nijedan primjerak već parafiranog Dejtonskog mirovnog sporazuma 21. novembra 1995. godine, jer da ga je imala, mogla je predvidjeti da vraćanje na prethodno stanje može da izvrši Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prostom većinom glasova prisutnih, za što bi uvijek imali dovoljan broj ruku.
Ovako, bez te klauzule, za svaku odluku Predstavničkog doma potrebna je i suglasnost jedne trećine poslanika iz RS (minimalno pet), i plus da prođe Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što je u domenu naučne fantastike.
Tu se postavlja pitanje: postoje li pravni mehanizmi protiv entiteta RS, koji predstavlja svojevrsnu nagradu počiniocima za strašne zločine učinjene širom Bosne i Hercegovine i presuđeni genocid u Srebrenici?
Dva puta
Postoje dva puta. Jedan je osporavanje imena RS na Sudu za ljudska prava u Strazburu s tužbom bar jednog Bošnjaka i Hrvata koji žive u tom entitetu, da se u državi u kojoj su tri imenovana naroda nijedan entitet ne bi smio zvati po jednom narodu, tim prije što se u svakodnevnoj politici entiteta RS isti promoviše kao entitet srpskog i drugih naroda koji u njemu žive.
A drugi je ići sa savjetodavnim mišljenjem prema Međunarodnom sudu pravde u Hagu, koji ima dvije funkcije: prvu – da presuđuje između država, i drugu – da daje savjetodavno mišljenje na upit organa Organizacije Ujedinjenih nacija.
Za savjetodavno mišljenje potrebno je da država Bosna i Hercegovina nađe državu sponzora, jer, s obzirom na način odlučivanja u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ne može se očekivati da Bosna i Hercegovina pokrene taj proces.
Bilo koja članica UN može biti sponzor savjetodavnog mišljenja za dobijanje odgovora Međunarodnog suda pravde u Hagu da li je postojanje RS u skladu s međunarodnim pravom.
SAD bi bile najpogodnije, jer ako bi one stale iza savjetodavnog mišljenja, velike su šanse da Sud u Hagu da mišljenje da je postojanje RS protivno međunarodnom pravu, jer bi sponzoriranjem tog zahtjeva od strane SAD, gdje je nastao Dejtonski sporazum, bilo prećutno dato “zeleno svjetlo” Sudu u Hagu da to može da uradi.
Problem je što je danas Bosna i Hercegovina trećerazredni interes SAD i teško bi bilo očekivati da oni budu sponzori.
Kanada, koja je u mnogim slučajevima dala podršku Bosni i Hercegovini i oštro osuđivala presuđeni genocid u Srebrenici, bila bi pogodna, mada se smanjuju šanse Bosne i Hercegovine da uspije.
Kurtćehajić: Dodik krenuo na put bez povratka, država mora naći rješenje
Postupak je da se zahtjev države sponzora upućuje na Generalnu skupštinu, koja glasa da li će se ići na Sud u Hagu za dobijanje savjetodavnog mišljenja. Sistem glasanja je isti kao kod Rezolucije o Srebrenici u UN, a to je da se suzdržani glasovi ne računaju, već samo “za” i “protiv”.
Imajući u vidu dosadašnja iskustva sa sličnim pitanjima na Generalnoj skupštini, zahtjev Sudu u Hagu za dobijanje savjetodavnog mišljenja trebao bi lako proći, a onda je presudno savjetodavno mišljenje Suda u Hagu.
Ako bi bilo da RS postoji u skladu s međunarodnim pravom nakon presuđenog genocida, za što je utvrđena krivica vojske RS, koje su bile oružane formacije tadašnje faktičke tvorevine RS, to bi ojačalo Republiku srpsku i učinilo je zaštićenijom.
Ako bi se dobio pozitivan ishod za Bosnu i Hercegovinu, da je njeno postojanje protivno međunarodnom pravu, to mišljenje nema obavezujuću pravnu snagu, ali tada bi sve članice UN, kao i potpisnice Konvencije o sprečavanju genocida, znale da je RS kancerogeno tkivo na tlu Bosne i Hercegovine, i teško je vjerovati da bi se dugo održala – bar ne pod tim imenom – ili bi to zahtijevalo drugačije preustrojstvo Bosne i Hercegovine, tim prije što je desetak gradova, uključujući i Srebrenicu, gdje su tada Muslimani (danas Bošnjaci) bili većina, a na kojima je Vojska RS izvršila strašne zločine, uključujući i genocid u Srebrenici.
Na političarima koji su u vlasti je da odvagaju šta uraditi. Bilo je ranije mnogo povoljnijih perioda za Bosnu i Hercegovinu da se ovo pitanje postavi, ali su naši političari bježali od toga najviše zbog neznanja o ovom mehanizmu, ali i zbog toga da im se ne pripiše krivica u slučaju eventualnog neuspjeha.
S obzirom na to da Bosna i Hercegovina živi s entitetom RS, ranije paradržavnom tvorevinom RS, koja po međunarodnom pravu za sva djela na teritoriji pod njenom kontrolom ili iz teritorije pod njenom kontrolom odgovara na isti način kao da je bila i država, potrebno je ući u ovaj proces, jer ne možemo izgubiti postojeće stanje, a možemo doprinijeti slabljenju i eventualnom demontiranju te tvorevine.
Jer bi i Srbi u entitetu RS teško podnosili oči cijelog svijeta uprte u njih nakon savjetodavnog mišljenja u korist Bosne i Hercegovine, a protiv entiteta RS.
*Autor je profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti
