PRIJAVA
Piše: Muhamed Šemoski
U ovom kosmičkom vremenu, Uzvišeni Allah je kao dar čovjeku dao ramazansko vrijeme, koje je ispunjeno posebnim bereketom i vrijeme koje je blagoslovljeno. To je vrijeme kada je Uzvišeni Allah progovarao kad god se odlučivao govoriti ljudskoj civilizaciji riječima.
Osobito je mjesec ramazan jedan od najvažnijih mjeseci za muslimane, jer Uzvišeni Allah ističe mjesec posta iznad drugih mjeseci time što je upravo mjesec ramazan odabrao za objavu posljednje Allahove knjige Kur’ana časnog. Međutim, ramazan bi trebao biti veoma poseban mjesec i za pripadnike drugih monoteističkih religija, jer je ovaj mjesec u islamskom lunarnom kalendaru bio isti mjesec kada su četiri Božanske upute (objave) objavljene i poslane posebnim poslanicima: Ibrahamu, Musau, Davudu, Isau i na koncu Muhamedu, a.s.
U historijskom kontekstu teško je zamisliti period u kojem ljudi nisu imali nekih određenih religijskih ili manje religijskih obreda, vjerovanja, rituala i inicijacija na ovakav ili onakav način, tragajući za iskustvom svetog. U najstarijim slojevima kulture, primijetit će Elijade, živjeti kao ljudsko biće samo je po sebi religiozni čin, drugim riječima, biti ili čak postati čovjek znači biti religiozan.
No, da li je svaki čovjek uistinu čovjek ili ima samo ljušturu i ljudsku vanjsku formu, a njegova unutrašnjost je kao ostrašćena krvoločna zvijer?! Želimo da vjerujemo da je čuveno Hobsovo zapažanje homo homini lupus (čovjek je čovjeku vuk) u djelu De cive, prevaziđeno, i da je ipak čovjek čovjeku samo čovjek, ili možda je ipak ono Habermasovo zapažanje čovječanstvo je čovječanstvu vuk.
U postmoderno doba i (pokušajem) stvaranja kozmopolitski common sense, kada se mislilo da je čovjek dostigao vrhunac u humanizmu i demokratiji, da je čovjek jednak drugom čovjeku bez obzira na boju,rasu, vjersko opredjeljenje, zemlju u kojoj živi i td., mnogi ljudi su ostali bez minima moralia, a to dovodi da su mnogi ostali bez osnovnih egzistencijalnih potreba, a još žalosnije i tužnije jeste to da su mnogi ostali bez prava na život. U mnogima je personificiran duh tanatosa, koji je zahvatio čovječanstvo, pa umisle da su “bog” smrti. Umjesto da se širi duh erosa, života i suživota, širi se duh tanatosa.
Postoi ius divinum Božansko parvo gdje ljudi imaju parvo na život, na slobodu itd. Vidimo u kakvoj pometnji, haosu, neredu, fitni, smutnji, nepravdi se nalazi cijela planeta, ne čuje se vapaj obespravljenih, ne čuje se vapaj onih koji su ostali bez doma, bez hrane, bez ičega… Mnogi u ime mira čine najstravičnije nasilje i zločine. Ako zaista želite mir, odnosno ako želite kraj rata, možete doći samo mirnim putem, a ne nasiljem. Čini mi se da su ovdje i religiozni ljudi zakazali i podbacili. Postoje sličnosti u mističnim idejama i praksama glavnih religijskih tradicija. Zajednički cilj jeste prevladati ego i probuditi se u stvarnosti.
Put do buđenja u stvarnosti uključuje svakodnevno dobročinstvo i ljubav, slobodu i pravdu, a otklanja od sebe zavist i mržnju, nepravdu i pohlepu. Ideja da će razum, socijalizam, kapitalizam ili moderna nauka zamijeniti duhovno i religiozno razmišljanje pokazala se kao fantazija o ispunjenju želja nekih ljudi, od kojih su mnogi kivni na religiju i duhovnost. Uprkos tome, religijski obredi, rituali i ideje su sveprisutni među ljudima; sve više ljudi se zanima za religiju, jer tu nađu smisao života za sebe i za svoje bližnje. Na tragu toga će Albert Ajnštajn reći: „Šta je smisao ljudskog života uopće? Općeniti odgovor na ovo pitanje podrazumijeva religiju…
Ljudi koji svoj život i život svojih bližnjih smatraju besmislenim, ne samo da su nesretni, već su gotovo doživotno diskvalifikovani.” (Svijet kako ga ja vidim, Sacramento, Ca. Citadel Press, 1993. str. 5) Kako onda pronaći tu sreću i pronaći smisao života?!
Pored toga što je počastio čovjeka raciom, Uzvišeni Allah je dao uputu čovječanstvu, dao je Objavu, jer sami racio i pored toga što raspolaže pojmovima i logičkim kategorijama, ne može dosegnuti istinsku uzvišenu spoznaju, ne može dosegnuti i spoznati stvari onakvim kakve zbilja jesu. Upravo za smisao života i za vječnu sreću Uzvišeni Allah nam je pripremio u ramazanskom vremenu duhovnu trpezu, sofru, gozbu, kako bismo istinski spoznali vlastite iskonske prirode (fitre).
Post nije nešto novo u našoj civilizaciji, niti je određen samo za period od Muhammeda a.s., pa ovamo, post se kao takav primjenjivao kroz cijelu ljudsku povijest, post je bio svakom narodu propisan. Propisan je da bi se ljudi klonili grijeha, da bi bili bogobojazni, da bi spoznali istinske stvari onakvim kakve uistinu jesu. Post nije tek puko gladovanje i žeđ, nego podrazumijeva duhovni preobražaj tijela, uma, duše i srca.
Za naše tijelo hrana i piće su izvori života, tako bi neprestani post (bez iftara i sehura duži vremenski period) značio smrt i izumiranje fizičkih organa, dok, s druge strane, za duhovne organe našeg istinskog bića post znači život, istinsko duhovno buđenje i uzdignuće ka novim i višim razinama spoznaje koja oživljava naš um, dušu i srce.
Postom mi više osjetimo Allahovu blizinu, a sam Allah nam kaže da je blizu kada ga Njegovi robovi dozivaju. Bez udaljenosti ne može biti blizine, a bez pogreške nema ispravnog, tako jedni su daleko a drugi blizu, jedni griješe a drugi ispravljaju svoje pogreške. Na moralnom i duhovnom nivou ova diverzifikacija manifestuje se kroz puteve upute i zablude, koje predstavljaju meleci i šejtani (sotone). Imamo primjer post hazreti Merjeme, koji je bio post šutnje, jednostavno zašute svi fizički organi spoznaje da bi progovorili duhovni organi, kada svi naši fizički organi ušute, onda se otvara mogućnost vlastitoga duhovnog uzdizanja i spoznaje, onda pustimo da govore naši duhovni organi, tek tada ćemo dostići tačku duhovnog rasta kao sunca u zenitu, kada sve stvari osvjetljava sa svake strane podjedanko.
Post nije samo suzdržavanje od jela i pića ovoga svijeta, post treba da bude suzdržavanje od ružnog govora, loših navika i svega drugog što je loše i zabranjeno, tek tada ćemo osjetiti svrhu posta i postaviti našu dušu na njeno istinsko iskonsko stanište.
