PRIJAVA
Piše: Dr. Muhamed Šemoski
U statološkim naukama koje se bave nastankom, strukturom i funkcioniranjem države, zatim tipologije države na osnovu načinu vladanja, uređenja, teritorijom i ostalim plurivezumskim teorijama države, Izrael spada u naseljeničke ili useljeničke države.
Autor Vlac navodi da je na “osnivačkom kongresu u Bazelu 1897. godine cionistička svjetska organizacija donijela odluku o stvaranju teritorijalnih, ekonomskih, socijalnih i privrednih preduslova za osnivanje čisto jevrejske države… Tokom vremena cionizam se razvijao kao nacionalistički pokret koji je za svoj cilj postavio jevrejsku kolonizaciju Plestine.” (Vlac, 2005).
Iako mnogi smatraju da se to počelo ostvarivati nakon Drugog svjetskog rata, njihov plan je krenuo mnogo ranije.
U historiji izraelskog samovoljnog i nasilnog naseljavanja Palestine nekoliko događaja su bili vrlo važni, a između ostalog to su:
– osnivanje novog grada Tel Aviva kao jevrejskog grada 1923. godine pored historijske Jafe,
– kupovina plodne ravnice od Haife do Tiberijskog jezera (Marj ibn Amer) 1934. godine,
– naseljavanje i pretvaranje cijelog prostora u uspješan kubic-region (Izrael-ravnica), razaranje gradova Ramle, Lid, Majdal i drugih na osvojenim teritorijama neposredno poslije osnivanja države i u ratu 1948. godine,
– program izgradnje 30 novih gradova 50-tih i 60-tih godina, okupacija Zapadne obale, pojasa Gaze i Golanske visoravni, kao i Južnog Libana i Sinaja 1967. godine,
– planiranje i izgradnja kompleksa kolonija, prinudna podjela preostalog palestinskog prostora na zone A, B i C, pri čemu se samo zona A i dalje nalazi pod samostalnom palestinskom kontrolom i jedva predstavlja 20 % preostale Palestine, ograničavanje svakog prostornog razvoja palestinskih općina…konfiskacijom zemljišta, smanjenjem broja izdavanja dozvola za izgradnju i konačno uništavanje zgrada koje su označene kao ilegalne.” (Vlac, ibid.:174)
Pored toga, izraelska državna politika nikada nije htjela definirati granice i odustati od teritorijalnih zahtjeva dok se ne dosegnu i zaokruže židovske biblijske teritorije. Ona se, pri tome, neprestano odbija “… povinovati međunarodnom zakonodavstvu koje osporava zadržavanja teritorija okupiranih vojnom silom.” (Halsell, 2009:2018). Pored toga, u drugim aspektima kršenja međunarodnog prava spram Palestine i etničkog čišćenja Palestinaca (vidjeti i u: Pappe, 2008; Karlsson, 2005).
Ako uzmemo u obzir da su ovi autori pisali prije 15-tak ili 20 godina, možemo li samo zamisliti šta se sve dešavalo i dešava do danas. Koliko još međunarodnih prava, normi i konvencija je prekršeno i koliko puta.
Ovakvim terorom višedecenijskog etničkog čišćenja, urbicidom, kulturocidom i drugim oblicima nasilja Izrael je oblikovao sebe kao nacionalnu naseljeničku državu samo za Jevreje. Pored ovakve naseljeničke klasifikacije, neki Izrael klasificiraju kao akcesijsku državu, što je potpuno pogrešno, jer akcesijske države su one koje proširuju svoj teritorij na osnovu naraštaja, ili nekih prirodnih pojava ili ljudskom radu, što ovdje nije slučaj, pa bi prije odgovarao termin pored useljenička i okupatorska država. Takve represije, otimanje teritorije, nasilno širenje divlja naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji nastavljaju se.
Svjedoci smo da proteklih sedmica gledamo mnogo zla, ubistva civila, djece, žena i, općenito, ubistvo ljudskog roda bez selekcije. Razaraju se čitava naselja, gradovi i sela, ruše se zgrade i domovi ljudi koji će biti ili ubijeni ili da napuste svoja stoljetna ognjišta i da idu.
Postavljaju se pitanja zašto i kuda?! Zašto da idu iz Svete zemlje? Zar nije Sveta zemlja sigurnost?
Jevreji govore da je to Sveta zemlja, kršćani kažu da je to tako, a muslimani, bez sumnje, vjeruju da je to sveto, kako može neko ko vjeruje u Svetoj zemlji činiti takva zlodjela, da ubija djecu, da se dječiji plač čuje do nebesa, a da ga oni ne čuju i da ne mare za to?!
Zar ih tako uči Tora (Tevrat) za koju kažu da je slijede i vjeruju u nju? Tora (Tevrat) sigurno ne poručuje to. Postoje Jevreji koji čitaju, razumiju i slijede Toru, oni se suprotstavljaju zločinu. Oni znaju šta Tora govori, naprimjer, Mišna (kompilacija usmene Tore iz ranog trećeg stoljeća) kaže: “Adam je stvoren kao pojedinac da vas nauči da svakome ko uništi jednu dušu, Sveto pismo mu to pripisuje kao da je uništio cijeli svijet.” (Mišna, Sanhedrin 4:5), a to nalazimo i u Kur’anu: “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši su im poslanici jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.”(El- Maida, 32).
Kur’an između ostalog potvrđuje i prijašnje objave. Kako je moguće da ovo nisu našli u Tori?!
Koliki je broj nevino ubijenih ljudi, djece, žena, starih i iznemoglih, te na koncu, polazeći od Božanske poruke, koliko puta su čovječanstvo ubili i koliko svjetova je ubijeno, ako se kaže da je jedan bespravno oduzet život kao da je ubijeno cijelo čovječantsvo? Koliki su samo neopisivo veliki ti grijesi!
Znači, ovo nije u skladu s religijskim razumijevanjem, odnosno s judaizmom, kao što nije u skladu s religijskim uvjerenjima kršćanstva kada su inkvizicijom i drugim metodama protjerivali Jevreje i muslimane iz Španije, Francuske, Njemačke itd. Ako nije u skladu s religijom, (vidjeli smo da nije), a pozivaju se na religijska uvjerenja, onda dolazimo do zloupotrebe religije ili krivog interpretiranja i krive hermeneutike. Onda za njih ima smisla citat Williama Shakespeara u djelu The Merchant of Venice gdje kaže da “Đavo (Sotona) može citirati Sveto pismo za svoju [sopstvenu] svrhu kako je, jabuka lijepa izvana a unutra truhla”.
Šta je sa umetom? Umet uglavnom, je duboko podijeljen na nacionalnoj centričnoj osnovi, iako arapske zemlje čine Arapi, većina (te skoro svi) identifikaciju uzimaju kao Saudijci, Egipćani, Marokanci, Jordanci, Tunižani, Kuvajćani itd., kako su neki veći Arapi od drugih, na osnovu državne ili teritorijalne odrednice.
Pored arapske, muslimanske zemlje koji ne čine Aarapi, isto tako su nacionalno ostrašćene. Pored nacionalnog centričnog aspekta, najizraženija podjela je u razumijevanju vjere, odnosno akaidske razlike. Ako se o nekom vjerskom (akaidskom) pitanju ne slažu, onda su to najljući neprijatelji. Bilo je pokušaja približavanja stavova, ali bez velikog napretka.
Iako vjeruju u Jedinog Boga, dž.š., u jedan Kur’an, u jednog Poslanika, vjeruju u Sudnji dan, razumijevanje vjere ih mnogo udaljava jedne od drugih.
Pored vjerskih uvjerenja, ekonomski i politički interesi ih razdvajaju, jedni okrenuti Istoku (Rusiji, Kini…), drugi okrenuti Zapadu ( Americi, Velikoj Britaniji, Francuskoj…), dok treći “ni tamo ni ‘vamo”.
Na osnovu navedenih razloga, mnogi su ratovali i još ratuju jedni protiv drugih. Ovakve duboke podjele su jedan od razloga što je danas umet “obezglavljen”. Dok ostali napreduju u naučnom i tehnološkom smislu, mnogi muslimani raspravljaju i troše energiju na pitanja koja su “zatvorena” ranije od islamske uleme, ili na pitanja na koja ni ranija islamska ulema nije dala odgovor (odnosno nije željela raspravljati), ili nisu se mogli složiti. Eto, danas mnogi muslimani pokušavaju “rješavati” to, žargonski rečeno, “otkriti toplu vodu”.
Mnogi citiraju ajet: “Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni”, to je apsolutna istina. Čvrsto vjerujemo u to, međutim, kako mislimo da se narod promijeni, neće se “preko noći” promijeniti, večeras ovako dok sutra “klik” i cijeli narod se promijenio. Pojedinci čine narod, pojedinci se moraju mijenjati, tek onda narod. Naprimjer, u jednoj mahali imate 30 “hrsuza”, loših momaka, imate samo tri dobrih, to je loša mahala, dok tamo gdje imate 30 dobrih, a tri loša, to je dobra mahala. Kada od onih loših 20 pojedinaca se promjeni, onda se dobije dobra mahala. Dakle, moramo mijenjati sebe, prvo kao pojedince.
Što se tiče vladara, zašto ne dižu glas, ne poduzimaju nešto konkretnije da pomognu napaćenom palestinskom narodu, to je hiperbola s pojedincima koji ne dižu glas protiv nepravednog vladara.
Pojedinac šuti na nepravdu koje čini vladar, a vladar šuti na nepravdu koji vidi pred onima koji bi trebalo da dignu glas. Ako vladari, predsjednici, kraljevi, ministri ne dignu glas zbog nepravde i nasilja protiv ovozemaljske ograničene sile, kako sutra očekivati da dignu glas i da se suprotstave Dedžalu?!
Ako pojedinac ne digne glas protiv nepravednog vladara, kako sutra dići glas protiv Dedžala, koji će biti mnogo jači i koji će imati veću i snažnu vojsku?!
Umet krvari, neki očekuju da će iskrvariti, međutim, to se neće desiti, jer kada do toga dođe, onda je već Smak svijeta, po vjerskim učenjima i predajama, muslimana će tu biti do Kijametskog dana. I ostale religije (judaizam i kršćanstvo) imaju predanja i uče o tim događajima.
Zbog toga, treba da prevlada razum, da poštuju međunarodno pravo i demokratske principe, ljudska prava i slično, koji su uspostavljeni kojima se svi na Zapadu zaklinju, koji se svugdje propagiraju i nameću, pa samo nek se poštuju za sve podjednako.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove tvsensor.com
