PRIJAVA
“Nijedan put koji vodi do samoubojstva nije isti: krajnje je osoban, neshvatljiv i užasan”
(Kay Redfield Jamison)
“Život je samo jad.” Ryūnosuke Akutagawa, poznati japanski pisac s početka 20. vijeka, napisao je te riječi kratko prije nego što je izvršio samoubistvo. Međutim, ovoj rečenici prethodila je njegova izjava: “Naravno, ja ne želim umrijeti, ali (…).”
Poput Akutagawe, mnogi koji sebi oduzmu život ne žele toliko umrijeti, koliko ustvari žele “okončati to što se događa”, izjavio je jedan profesor psihologije. To pokazuju riječi koje se obično može pročitati u oproštajnim porukama samoubojica. Izjave kao što su: ‘Nisam to više mogao podnijeti’ ili ‘Čemu živjeti?’ svjedoče o snažnoj želji za bijegom od grube životne stvarnosti. No, kao što je jedan stručnjak rekao, počiniti samoubojstvo “isto je što i liječiti prehladu nuklearnom bombom”.
Mada su razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju na samoubistvo različiti, određene životne situacije obično posluže kao povod za samoubistvo.
Samoubistvo je zaokupljalo pažnju i navodilo na razmišljanje mnoge filozofe prije naše ere, a vremenom i sveštenike, književnike, psihijatre, sociologe, psihologe. Shvatanja samoubistva kao neljudskog ili sasvim ljudskog čina smjenjivala su se kroz historiju. Stav da je samoubistvo nemoralan čin, kao i shvatanje da je samoubistvo najviši izraz slobode, karakteristični su za period prije naše ere.
Platon u Fedonu navodi Sokratov i Kebesov razgovor u kom Sokrat poredi čoveka koji je vlasništvo Bogova sa “vojnikom na straži, koji ne smije da napusti svoje mjesto. Čovjek napuštajući svojevoljno ovaj svijet radi protiv božijih zakona.”
Za Aristotela samoubistvo predstavlja zločin protiv države ili čin socijalne odgovornosti.
Stoici su poslije Sokratove smrti smatrali da je samoubistvo najpoželjniji i najrazumniji način odlaska sa ovog sveta. Kada unutrašnja prinuda postane nepodnošljiva nije se postavljalo pitanje da li se treba ubiti, nego kako to uraditi sa što većim dostojanstvom i hrabrošću.
U XIX vijeku samoubistvo se smatralo bolešću pojedinca i društva, pa tako imamo tradicionalni psihijatrijski i sociološki pristup ovoj pojavi. Psihijatri smatraju da je suicid povezan sa organskom osnovom i da je uvijek u pitanju patologija, dok sociolozi uzrok suicida vide, prije svega u djelovanju društvenih faktora (Biro 1982).
U XX vijeku se samoubistvo, po Raduloviću (1990), može ponovo posmatrati kao etički problem i to zbog uništavanja ljudskih života i obezvrjeđivanja ljudske egzistencije. Sredinom XX vijeka raste broj istraživanja i obnavlja se naučno interesovanje za ovu pojavu. Savremena istraživanja kreću se u pravcu multifaktorijalnog pristupa pokušajima i izvršenim suicidima. Sklop društvenih, psiholoških, psihijatrijskih i porodičnih faktora, uz moguću dominaciju jednog faktora nad drugim, imaju značajnu ulogu u etiologiji ove pojave. Najveće mogućnosti za objašnjenje samoubistva, po R. Petrović (1990), imaju one nauke koje se nalaze na granici gdje se individualno i društveno prožimaju.
Etiologija suicida i suicidalnog ponašanja
Značajnim etiološkim faktorima suicida kod mladih osoba smatraju se (prema Hančević-Rajković i sar.,1976; Špadijer – Džinić, 1988., Srna, 1996.godine):
1. Konfliktni odnosi između roditelja
2. Razvod roditelja
3. Loši porodični odnosi
4. Odlazak majke iz porodice
5. Nedostatak roditeljske ljubavi, kao i posesivna roditeljska ljubav
6. Smrt roditelja
7. Strah od neuspjeha i kazne
8. Migracije iz sela u grad
9. Nezaposlenost
10. Nesrećna ljubav
11. Psihijatrijske bolesti
12. Prisustvo suicida u užoj i široj porodici
Istraživanja pokazuju da mladi koji su pokušali suicid imaju dva puta više stresogenih životnih događaja od mladih koji nisu pokušali suicid.
Određeni vaspitni obrasci mogu uticati na suicidalno ponašanje mladih osoba. Po Hendinu (1964) u Danskoj je suicidalno ponašanje vezano za probleme separacije, u Švedskoj za probleme postignuća, u Norveškoj za puritansko vaspitanje.
Savremene suicidološke teorije i dalje imaju u prvom planu pojedinca, dok je mali broj istraživanja o porodici suicidalne osobe kao cjeline (Srna, 1996).
Novije strane studije govore o zloupotrebi supstance (alkohola i droga) kao veoma značajnim faktorima za suicid i preporučuje se liječenje od zloupotrebe supstance kao prevencija suicida.
Nezaposlenost je takođe u visokoj korelaciji sa pokušajima suicida.
Istraživanja govore i o povezanosti depresije kod mladih i višestrukih pokušaja suicida. U zemljama sjeverne Evrope broj pokušaja suicida mladih, naročito muškaraca, značajno je povećan posljednjih godina, što može uticati u budućnosti na povećanje nivoa izvršenih suicida.
Viktor Frankl za etiologiju suicidalnog ponašanja smatra značajnim nedostatak smisla življenja. Frankl navodi istraživanja njegovog studenta na jednom američkom univerzitetu, početkom 80-ih godina, a dobijeni podaci govore da je od 60 studenata, koji su pokušali suicid, njih 85% izjavilo da je razlog tome “što im se život čini besmislenim”. Ispitanici su bili uspješni studenti i imali su dobre odnose sa roditeljima. Početkom 80-ih godina XX vijeka rađeno je istraživanje u Americi na velikom uzorku od oko 180 000 ispitanika.
Drugo istraživanje obuhvatilo je oko 8000 studenata sa 48 fakulteta, a rađeno je od strane Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje u Americi i došlo se do podataka da oko 80% ispitanika ističe kao svoj glavni cilj „pronalaženje smisla života”. Frankl smatra da ispitanici pate od nedostatka smisla života, iako žive u bogatom društvu i da dobar društveno-ekonomski položaj nije u ovom slučaju prevencija samoubistva. Navodi da u današnje vreme ima sve više ljudi koji i pored dobrih životnih uslova ne vide smisao za koji bi živjeli. Frankl koristi termin socio-genetska neuroza da bi objasnio mnoštvo neuroza današnjice, čiji su uzroci osećanje besmislenosti ili “egzistencijalne praznine”, koju čine potištenost, agresivnost i zavisnost. Slabljenje uticaja tradicije vidi kao jedan od razloga u etiologiji egzistencijalne praznine mladih osoba (Frankl V., 2000).
Na osnovu šestogodišnjeg praćenja (u posljednjoj deceniji XX vijeka) osoba hospitalizovanih zbog pokušaja suicida, u Institutu za neuropsihijatrijske bolesti “Dr Laza Lazarević”, moglo bi se pretpostaviti da sljedeći faktori imaju značaja u etiologiji pokušaja suicida:
(1) Kod grupe mladih ( starosti od 15-24 godina ) primjećuje se povezanost suicidalnog ponašanja sa, prije svega, poremećenim porodičnim relacijama, tj. disfunkcionalnom primarnom porodicom;
(2) Društvena anomija (nezaposlenost, poremećen sistem vrijednosti, loša materijalna situacija) koja je uslovila osjećanja besperspektivnosti, beznađa i psihoze.
U etiologiji pokušaja suicida starih osoba (preko 65 godina) moglo bi se izdvojiti osjećanje usamljenosti, loše relacije sa djecom, društvena anomija (veoma loš materijalni položaj i pad standarda do egzistencijalnog minimuma), smrt bliskih članova porodice, depresija i demencija.
Starosnu kategoriju između ove dvije čini srednja generacija kod koje se u etiologiji suicidalnog ponašanja izdvaja alkoholizam, društvena anomija (koja je uslovila značajan pad socijalnog statusa, poremećen sistem vrijednosti), loši bračni, kao i porodični odnosi, psihoza
Literatura spominje i sljedeće motive samoubistva:
(1) Traženje pomoći;
(2) Bijeg iz nepodnošljive situacije;
(3) Olakšanje od teških psihičkih boli;
(4) Pokušaj utjecanja na neku značajnu drugu osobu;
(5) Kako bi se pokazalo koliko se nekoga voljelo;
(6) Olakšavanje teškoća drugima;
(7) Kako bi se druge ražalostilo;
(8) Kako bi se uvjerilo druge koliko je očajno bilo živjeti;
(9) Otkriti jesu li zaista voljeni;
(10) Gubitak kontrol.
Rizični faktori predstavljaju stresne događaje, situacije, ili uvjete života koji povećavaju vjerojatnost da će osoba pokušati ili učiniti samoubojstvo.
Oni mogu biti slijedeći:
(1) Prethodni pokušaji samoubistva;
(2) Trenutne suicidalne misli;
(3) Postojanje članova obitelji koji su počinili samoubistvo;
(4) Prethodne psihijatrijske hospitalizacije;
(5) Nedavni veliki stresovi, stresne situacije općenito, prekid veze s partnerom, gubitak zdravlja koji može biti stvaran ili imaginaran, gubitak posla, razaranje ili gubitak doma, gubitak povjerenja u sebe;
(6) Društvena izolacija;
(7) Ovisnost o drogama (droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem ili prevladava impulzivno ponašanje), ovisnost o alkoholu, kockanju;
(8) Izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu;
(9) Vatreno oružje u kući, pristup vatrenom oružju.
Protektivni faktori (faktori koji smanjuju odluke i akcije za pokušaj suicida):
(1) Vještine svladavanja problema;
(2) Planovi za budućnost;
(3) Porodični angažman;
(4) Religiozna ili duhovna vjerovanja;
(5) Kulturalni faktori.
Prevencija suicida kod starijih i mladih osoba
Prevencija suicida je jedan od veoma ozbiljnih problema (i do sada samo djelimično rješavanih) koji se postavlja pred naše društvo, tj. sve institucije i organizacije koje bi u ovome trebalo da učestvuju. Stopa suicida, koja iz godine u godinu raste i od niske stope se intenzivno kreće ka srednjoj, govori da su dosadašnje mere prevencije dale skromne rezultate.
Uticaj spoljnih suicidalnih faktora nije zanemarljiv, naročito u posljednjoj deceniji XX vijeka kod nas, što pokazuje i ovo malo, ali upozoravajuće istraživanje o navedenoj pojavi. Ponovo postaje aktuelan Dirkemov stav da je samoubica duboko determinisan društvenom sredinom (Durkheim, 1997.; Taylor 1982).
Autori Gibbons (1988) i Barraclough sa saradnicima (1974) govore o rješavanju određenih socijalnih problema kao mjeri prevencije samoubistva, dok Juel-Nielsen i Retterstol (1987) navode socijalnu integraciju kao odlučujući činilac smanjenja stope samoubistva (prema Opalić, 1990). Prevencija suicida starijih osoba trebalo bi da se sastoji u većoj i organizovanijoj brizi celog društva za ovaj rizičan za suicid deo populacije. Prevencija bi se odvijala djelom u otvorenoj zajednici gde bi ulogu u ovome imali: centri za socijalni rad, domovi zdravlja, mjesne zajednice, klubovi penzionera, zdravstvene terenske sluûbe, Crveni krst, Crkva, Džamije, Sinagoge, tele-apel službe, psihijatrijski instituti…
Prevencija bi trebalo da se sastoji u:
(1) Poboljšanju materijalnog statusa;
(2) Pomoći u organizaciji slobodnog vremena pri klubovima penzionera i Mjesnim zajednicama;
(3) Većoj aktivnosti vjerskih institucija na ovom polju;
(4) Psihoterapijskom i socioterapijskom radu u psihijatrijskim institucijama i domovima zdravlja;
(5) Edukativnom radu sa članovima porodica starijih pri centrima za socijalni rad, domovima zdravlja i psihijatrijskim ustanovama;
(6) Obilazak starijih u njihovim domovima.
Organizacija prevencije suicidalnog ponašanja mladih osoba trebalo bi da započne još u osnovnoj školi, i to edukativnim programima o bolestima zavisnosti, alkoholizmu i narkomaniji, da se nastavi u srednjoj školi i na fakultetu (do sada su poznati samo sporadični pokušaji da se ovo ostvari), kao i poboljšanjem materijalnog položaja mladih zapošljavanjem i mogućnošću da se odvoje iz zajednice sa primarnom porodicom, većom mogućnošću angažovanja i učešća u političkom životu.
Smatramo da je mladi dio naše populacije u poslednjih 10 godina XX vijeka najviše oštećen u smislu potpuno neadekvatnog sistema vrijednosti od strane društva i dijelom porodice, učešćem u ratu, invalidnošću, izloženošću čestim stresogenim situacijama, suočavanjem sa lošom materijalnom situacijom, nezaposlenošću, nebrigom društvenih institucija. Ovaj dio populacije će i u periodu tranzicije biti i dalje suočen sa svim nedaćama i problemima društva, pa bi pomoć u pronalaženju smisla življenja mladima bila neophodna.
Poznato je da su mladi vulnerabilniji dio populacije i da im je pomoć i podrška porodice i društva potrebna da bi se dijelom smanjio doživljaj besperspektivnosti, usamljenosti, nedostatka bliskosti i topline.
Način organizacije prevencije suicidalnog ponašanja mladih pored edukativnih programa o bolestima zavisnosti, podrazumijevao bi i grupni psihoterapijski i socioterapijski rad sa mladima koji su pokušali suicid, kontinuirano praćenje tj. osnivanje centara za prevenciju suicida, porodičnu i bračnu terapiju.
MITOVI I ISTINE O SAMOUBISTVU
Mitovi
(1) Ljudi koji pričaju o samoubistvu neće ga i počiniti;
(2) Samoubistvo se događa bez najave;
(3) Većina suicidalnih osoba je psihički bolesna;
(4) Osobe koje jednom postanu suicidalne bit će takve cijeli život;
(5) Samoubojstvo je uglavnom karakteristično za bogatije osobe, ili (suprotno) isključivo se događa među siromašnima;
(6) Suicidalne osobe bez dvoumljenja žele umrijeti;
(7) Razgovor o samoubistvu je opasan i potiče na njegovo izvršenje;
(8) Neuspjeli pokušaj samoubistva ne treba uzimati zaozbiljno;
(9) Kad mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači da želi privući pažnju;
(10) Kad mlada osoba izvrši samoubistvo to je obično plod impulzivnog ponašanja.
Istina
(1) Ljudi koji pokušaju, ili počine samoubistvo prethodno jasno i direktno pričaju o tome, ili iskazuju želju da budu mrtvi;
(2) Suicidalne osobe obično daju mnogo znakova o svojim namjerama;
(3) Iako su suicidalne osobe duboko nesretne, nisu nužno i psihički bolesne;
(4) Pojedinci koji razmišljaju o samoubistvu uglavnom su suicidalni jedan određen period života;
(5) Samoubojstvo je zastupljeno proporcionalno unutar svih nivoa i skupina zajednice;
(6) Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što čini mogućim da se samoubistvo spriječi);
(7) Potpuno suprotno. Ne razgovarati o samoubistvu znači odustati od pokušaja da se ono spriječi. Razgovor o toj temi pokazuje da nam je do osobe stalo i da smo zabrinuti za probleme pojedinca;
(8) Četiri od pet osoba koje su počinile samoubistvo pokušali su samoubojstvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubistva treba uzeti veoma ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć;
(9) Razgovor je poziv u pomoć koju treba pružiti mladoj osobi;
(10) Za većinu mladih osoba koje su pokušale ili su oduzele vlastiti život utvrđeno je kako su duže vrijeme razmišljali o tome.
VAŽNO: Ukoliko se vi, ili netko koga poznate nalazi u presuicidalnom stanju i treba pomoć kontaktirajte: prijatelja, člana obitelji, učitelja, psihologa, pedagoga, socijalnog radnika, liječnika, kolegu na poslu!!!
