PRIJAVA
Prije tačno 28 godina u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu na živoj lomači spaljeno je više od 70 bošnjačkih civila, uglavnom žena i djece i starijih osoba, a najmlađa žrtva imala je samo dva dana i izgorjela je u naručju svoje majke.
Na kuću je bačena granata, a potom su zločinci pucali na one koji su se pokušali spasiti bijegom kroz prozor.
Većina žrtava je bila iz sela Koritnik gdje su ih pokupili i naredili im da uđu u autobuse, koji su ih navodno trebali odvesti u Kladanj na slobodnu teritoriju.
Udruženje Žena žrtva rata i Višegrad 92 svake godine obilježavaju ovu godišnjicu spuštanjem bijelih ruža u rijeku Drinu s mosta Mehmed paše Sokolovića podsjećajući se tako svih stravičnih zločina počinjenih u Višegradu.
Dodajmo i da su zločinci, 13 dana kasnije, 27. juna u drugoj kući u višegradskom naselju Bikavac, u vlasništvu Mehe Aljića, također zapalili više civila. U ove dvije kuće u Višegradu 1992. godine pripadnici paravojne formacije “Osvetnici” pod vodstvom Milana i Sredoja Lukića, zatvorili su, a nakon toga i žive zapalili više od 130 civila.
Predsjednica Udruženja Žena žrtva rata Bakira Hasečić prošle se godine prisjetila ovog, jednog od najstrašnjih ratnih zločina koji su se desili tokom rata u Bosni i Hercegovini, a tog 14. juna kaže Hasečić zapaljene su njene komšije.
Jednu od preživjelih žrtava primila je u svoj dom. Bila je to Sumbula Zeba, kćerka Adema Omeragića, a kada ju je vidjela ona nije ličila na ljudsko biće, priča Hasečić i upravo njen lik je opisivala tokom svjedočenja u Haagu, ali i na Sudu BiH jer to što je Sumbula tada ispričala niko nije mogao povjerovati.
“Najmanje dva sata neprestano je ponavljala da su u toj kući svi izgorjeli, da je izgorjelo njeno dijete i drugi članovi porodice. Previli smo joj rane, a i danas dok ovo pričam samo vidim njen lik”, dodala je Hasešić pitajući se kako je mogao jedan čovjek uraditi tako nešto drugome.
Lik Sumbule Zebe dugo ju je proganjao zbog čega je pokrenula akciju da se obnovi lokacija žive lomače u Pionirskoj ulici i uspjeli su to učiniti, a sada je i konačno odlučeno da se ta kuća neće rušiti kako je prvobitno bilo planirano regulacionim planom te će u njoj biti priključena voda i struja.
“I ta bitka trajala je šest godina od kako smo obnovili tu kuću iako su na nas i tokom obnove kuće strašan pritisak vršili pripadnici policije što je dodatno otežalo rad”, priča Hasečić.
Za zločin u Pionirskoj ulici pravosnažnom presudom u Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Upravo se Udruženje Žena žrtva rata borilo da se Radomir Šušnjar koji se skrivao u Francuskoj izruči BiH što se dogodilo u junu 2018. godine, a Hasečić ga je tokom suđenja molila da konačno otkrije mjesto gdje su kosti spaljenih i ubijenih Bošnjaka.
“Tokom suđenja je stalno ponavljalo da to nije bio on. Osuđen je na 20 godina te je na neki način zadovoljena pravda, ali i dalje ostaje ljutnja na Višegrađane koji bi mogli znati gdje su kosti ubijenih što to još ne učine, a i ako su bačeni u Drinu neka i to kažu”, ističe Hasečić.
Predsjednica Udruženja Žena žrtva rata Bakira Hasečić pozvala je ponovo sve koji možda nešto znaju o posmrtnim ostacima žrtava da to kažu jer i dalje živi u uvjerenju da “ni jedna majka nije odgojila sina da bude ratni zločinac”.
Ko je Milan Lukić
Milan Lukić rođen je u Foči.
Ratni zločinac porijeklom je iz sela Rujište udaljenog 15 kilometara od Višegrada.
Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Lukić je živio u Obrenovcu – Srbija, Njemačkoj i Švicarskoj.
U proljeće 1992. godine, se vraća u Višegrad gdje organizira paravojne jedinice Osvetnici (ponekad poznati i pod imenom Bijeli Orlovi) s ciljem progona i istrebljenja domicilnog stanovništva.
Poslije pada Višegrada 12. aprila 1992. godine usko surađuje sa srpskim okupacionim vlastima i Užičkim korpusom JNA.
U augustu 2005. godine uhapšen je u Buenos Airesu, u Argentini, gdje je živio pod lažnim imenom – Goran Dukanović. 20. februara 2006. godine izručen je međunarodnom tribunalu u Haagu.
