PRIJAVA
Stara džezva i plavi pulover novi su eksponati Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu, javlja Anadolu Agency (AA). Radi se o šesthiljaditom eksponatu koji priča još jednu priču o tužnoj sudbini srebrenčkih muškaraca i dječaka.
Radi se o priči o Rami Osmanoviću, Nerminovom i Edinovom ocu, Salihinom suprugu. Nermina smo svi mogli vidjeti u potresnom videosnimku, na kojem se vidi zarobljeni otac Ramo koji doziva sina Nermina da mu se pridruži iz obližnje šume, jer su im srpski vojnici tvrdili “da ih neće ubiti”.
Posmrtni ostaci ubijenog Rame i sina Nermina pronađeni su 2008. godine u masovnoj grobnici u blizini Srebrenice. Nerminovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Snagovu kod Zvornika, a Ramini na suprotnom kraju, u Zelenom Jadru kod Srebrenice.
“Nermineee, hajde dolamo, ja sam dolamo. Slobodno, kod Srba, svi hajte”, dozivao je Ramo sina Nermina nakon što su mu srpski vojnici rekli da im “neće ništa uraditi”.
Riječ je o jednom od najpotresnijih prizora koji su se dogodili jula 1995. godine nakon pada zaštićene zone UN-a Srebrenice, kada je u genocidu nad bošnjačkim stanovništvom ubijeno preko 8.000 ljudi.
Saliha Osmanović (66) danas živi u Dobraku, kod Srebrenice. Vratila se na svoje, nakon što je godinama bila u izbjeglištvu u Tinji, kod Srebrenika. Nakon mnogi godina, odlučila je džezvu pokloniti Muzeju gdje će, kao i ostali eksponati, pričati svoju priču.
“Nema pedlja zemlje gdje nismo zakoračili, gdje nismo bili i vodili razgovore sa porodicama žrtava. Prošle sedmice smo obezbijedili šesthiljaditi predmet. Bili smo više puta u selu Dobrak, kod Srebrenice. Donijeli smo džezvu od Salihe, supruge rahmetli Rame, odnosno majke Nermina”, ispričao je Jasmin Mešković, jedan od osnivača Muzeja.
Tokom razgovora sa Salihom saznali su da je džezva jedina stvar koju su ponijeli od kuće, kada su je napuštali kuću i spas pokušavali pronaći u Srebrenici.
“Ponijela ju je, jer je Ramo, kako je kazala Saliha, volio mnogo kafu. Jedino je ponijela džezvu. Potresna je priča kada Saliha govori o džezvi i puloveru, koji je sebi isplela. I ona je heroj i žrtva genocida. Kako je kazala, najviše mrzi četvrtak, jer joj je u četvrtak poginuo sin Edin”, rekao je Mešković.
Saliha je godine provela u izbjeglištvu u Tinji, kod Srebrenika. Vratila se u Srebrenicu i živi sama u praznoj kući.
“Predmeti za nas nisu predmeti, to su imena, prezimena, sa sudbinama, porukom i svjedočenjem”, dodao je Mešković.
Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu nastoji ispričati priče o žrtvama BiH, o potrebi da sve žrtve budu na dostojanstven i ljudski način ekshumirane, pokopane, da se žrtvama posveti pažnja, ali da se iz svega toga izvuče pouka.
