PRIJAVA
Da li je mit ili istina, al’ čujem da je u piramidama nađena cedulja na kojoj je hijeroglifima napisano: „Današnja omladina je iskvarena, u naše vrijeme sve je bilo puno bolje.“
I dok o tome razmišljam primjećujem da je u našem gradu otvorena nova prodavnica sa kompletnom opremom za nargila bar. Odlična pogodnost za one koji i nakon sjedenja u baru, mogu bez pauze u cuclanju nargile i trovanju ko zna kakvim sastojcima iz užarenih aromatičnih kockica, sa ovom praksom nastaviti kod kuće i zadovoljstvo podijeliti sa roditeljima i komšijama. U moje vrijeme je sve bilo bolje, pa su komšije, kad se okupe ispred zgrade ili u nečijem dvorištu, slale malu djecu u prodavnicu po cigare i pivo. Ovo je bilo potpuno legitimno i sasvim društveno prihvatljivo, poslati po alkohol i duhan, ne samo svoje dijete, nego bilo koje komšijsko. Paradoks, reklo bi se. Da li mu dodaje na veličini činjenica da je sada protuzakonito dozvoliti maloljetnoj osobi da kupi cigarete i alkohol, te da ih je prodavac na kasi dužan legitimisati. No pušiti nargilu je potpuno javno i golim okom vidljivo da po tim barovima sjede maloljetna djeca, ne krijući se.
Meteorska brzina širenja
Skandalozno je da se na društvenim mrežama pozivaju djevojke da najljepše fotografije na kojima puše nargilu dijele i osvajaju „lajkove“, a najbolja će biti nagrađena još jednom nargilom i posebnim mjestom u baru. Meteroska brzina širenja nargila barova, kazina i sporstkih kladionica dovodi generacije mladih ljudi do flerta sa samoubistvom i potpunog padanja u lajkoholizam. „A da li nešto od ovoga plaća ručak,“ pitali bi se Amerikanci.
„Mama, je li daleko ta zemlja Dijaspora?“, pitao je moj sin. Kašljući i razgrćući dim, oni već godinama s čuđenjem gledaju naše prepune bašte, gdje vrhunski dotjerana omladina sjedi, uživa, puši, pije, vozi auta… I pita dijaspora uvijek i iznova ono na šta mi nikada ni sami nismo našli odogovor: „Odakle ovoj djeci pare? I šta rade roditelji, kad se djeca ovako bahate i razmeću?“
Ovo pitanje sve je dalje od odgovora, jer istovremeno roditelji te djece svojim rođacima iz zemlje dijaspore pričaju kako je stanje u matičnoj zemlji sve gore i teže, kako nema ni posla ni para, te kako se nema čemu ni nadati. Gledajući slike „na terenu“ naši raseljeni rođaci doživljavaju kognitivne pometnje, jer im nije jasno kakvim alhemičarskim trikovima se služe BH građani, kad plata nemaju, a djeci pružaju sve nepotrebne i po zdravlje štetne luksuze?
I dok djeca u Americi i Kanadi tokom raspusta rade po dva posla, naši se takmiče u namicanju lajkova i mi smo začuđeni zašto ništa ne ide na bolje i jedini bunt koji pružamo jeste komentar da je u naše vrijeme sve bilo puno bolje.
Nisam od onih koji žale za Titovim vremenima. Ali sam žalila što je moja generacija bila nekako posljednja koju je zakačio val odlaska na radnu akciju. Govori se o onim radnim akcijama gdje se cjelodnevno radilo dobrovoljno na izgradnji puteva, mostova, tunela. Odlazak na radnu akciju bio je privilegija gradske omladine, onih čiji su roditelji imali dovoljno svijesti da svoju djecu upute na takvu vrstu rodoljubivih poduhvata gdje su se rađale najveće ljubavi i sklapala životna prijateljstva. „U moje vrijeme sve je bio puno bolje!“ jer su nama usađivali sistem pravih vrijednosti: gradimo svoju zemlju žuljevitim rukama, ne očekujući nikakvu nagradu za to! Nagrada je zapravo ležala u rezultatu. I u ponekoj fotografiji da se čuva kao rijetka biljka u herbarijumu, kao uspomena na mladost, ljubav, zajednički elan.
Očekujemo da se desi čudo
Naša vlast dovoljno je labava da je izborila da se kladionice ne smiju nalaziti školama bliže od 300 metara. I ovo je najavljeno kao trijumf. Ne volim da čujem da se priziva Titov povratak. Nerijetko se čuje: „E kad bi se Tito vratio, samo da uvede red!“ Pa onda idu salve prilično nasilnih očekivanja: da se Tito vrati, pa da pohapsi, rastjera… Ne volim ovo iz više razloga. Kao prvo, retrogradno mi je prizivati povratak nekoga ko je umro prije 40 godina. Drugo, time pokazujemo nemoć da sami nešto uredimo i postavimo na svoje mjesto, pa očekujemo da se desi čudo, nešto kao blaži oblik apokalipse. I treće, pa zašto ne prizivamo da dođe neko nov, svjež, sa novim i modernim idejama, pa da mirnim putem uvede sistem kvaliteta, sistem vrijednosti i poštovanja?
Ali prolazeći centrom grada, rastjerujući dim vidjeh scenu iz devetog kruga pakla – mlada majka jednom rukom ljuljuška bebu u kolicima, dok u drugoj drži nargilu i važno otpuhuje dimove. Da li će to dijete biti ponosno na sliku tetovirane majke sa silikonskim usnama kako cucla nargilu vjerujući da je „lajk“ na Instagramu mjera njene uspješnosti? Nekako me potresao ovaj apokaliptični prizor i sama poželjeh drugi Titov dolazak medju Balkance jer bi jedino Titove metode pokazale efikasnost u gašenju kladionica i nargila barova. Još se jedino u Tita uzdam da bi postidio djevojku koja bezumno očekuje lajkove za fotografiju na kojoj raskalašno puši nargilu, ukinuo portal koji to podstiče i nargila bar pretvorio u dom kulture.
Za sve ostale toliko neophodne intervencije u ovoj zemlji, vjerujem ipak da stasa mladi kadar koji će mi pokazati da je bilo dobro u moje vrijeme, ali da sad može puno bolje.
Izvor: Al Jazeera
