PRIJAVA
Akademik, prof. dr. Aleksandar Knežević)
Malo je pravde u odnosu oni razvijeni – oni u razvoju na ovom našem svijetu. Razvijene zemlje svojim obimom proizvodnje, bez obzira na primjenu tehnoloških mjera, nanose velike okolinske i klimatske neželjene posljedice na razvoj cijele planete, time i manje razvijenih država, posebno kroz klimatske promjene. Zemlje u razvoju nemaju ni organizacione, ni materijalne sposobnosti da se adaptiraju klimatskim promjenama (promjenjen režim padavina, promjenjene temperature zraka), što utiče na poljoprivredu, na turizam te hidroenergetiku i mnoge druge oblasti.
Razvijene države čak pokušavaju da troškove suzbijanja klimatskih promjena prenesu na zemlje u razvoju (Pariska konferencija, 2020. godine). Odnos oni razvijeni – i oni u razvoju je ključan za razvoj Planete Zemlje. Na prvoj konferenciji o okolini i razvoju (Štokholm, 1972), pored nekih značajnih zaključaka bila se zaoštrila diskusija oko odgovornosti za Planetu između razvijenih država i onih u razvoju (Indira Gandi, posebnp). Razvijeni su imali neopravdano visoke okolinske zahtjeve prema zemljama u razvoju. Jedino je grad Sarajevo – po kratkom postupku – (zlo)upotrebio neke slučajne događaje na Konferenciji i nakon nje dobio kredit za projekat „Zaštita okoline u Sarajevu“.
Pojam Trampa duga prema prirodi
Nakon ove konferencije, u skandinavskim državama od strane grupe intelektualaca uveden je pojam Trampa duga prema prirodi (engl. Debt to Nature Swap). Po tom pristupu mehanizmi međudržavne okolinske saradnje razlikuju razvijene zemlje i zemlje u razvoju i po uticajima na okolinu i po sposobnosti da se bave tom problematikom u globalnom kontekstu, ali i po odgovornosti.
Po ovom konceptu razvijene zemlje dostignuti nivo svog razvoja duguju prirodi. Razvijene zemlje su svjesne da su one odgovorne za antropogene emisije, posebno u atmosferu, koje su narušile ekološku stabilnost planete i da priroda ne bi mogla da podnese još jedan takav razvojni šok (na isti način i razvoj zemalja u razvoju). S druge strane, zemlje u razvoju su, koliko-toliko, sačuvale svoju biološku raznolikost i priroda duguje tim zemljama. I na kraju, zemlje u razvoju su podigle kredite i duguju razvijenim zemljama. Kada se ti dugovi prebiju slijedi zaključak da razvijene zemlje duguju zemljama u razvoju. Razvijene države – kroz različie mehanizme, pozvane su da vrate taj dug,
Najjednostavnija primjena ovog mehanizma je model
po kome se dio inostranog duga zemlje u razvoju opraštaju
u zamjenu za lokalne investicije u mjere zaštite okoline.
Princip Trampe duga prema prirodi ugrađen je i u politiku Ujedinjenih nacija i Evropske unije. Međutim prema tvrdnjama tih organizacija, zemlje u razvoju kod kojih znanje nije prioritetne koriste ovaj – bespaltni – mehanizam.
Kasnije je taj princip dorađen kroz termin Zajedničke, ali diferencirane odgovornosti i odgovarajuće sposobnosti (Common but Differentiated Responsibilities and Respective Capabilities) i tako se primijenjuje okviru Ujedinjenih nacija.
Kada se prebiju dugovi slijedi zaključak da razvijene države duguju državama u razvoju
Konvencija o klimatskim promjenama
Druga konferencija o okolini i razvoju (1992.) održana je u Brazilu, državi koja ima najveću prašumu na svijetu, najveći rezervoar ugljika. Tražilo se da se ta prašuma proglasi vrijednošću od značaja za cijelu Planetu i da se u tom pravcu njom upravlja. Brazilska vlada je odgovorila da prihvata taj stav pod uslovom da se i rezerve nafte i zemnog plina takođe proglase od interesa za cijelu planetu i saglasno tome pripadaju svim državama svijeta.
Na toj konferenciji, pored Konvencije o klimatskim promjenama, bilo je predloženo i donošenje stava po kome se tehnologije prerade hrane ne mogu patentirati. Cilj je bio da se pomogne zemljama u razvoju od kojih su mnoge na ivici gladi. Ali, najbogatiji su spriječili donošenje te konvencije. A treba znati da danas na Planeti Zemlji samo jedna trećina stanovnika ima tri obroka dnevno. Dvije trećine ima jedan ili ni jedan.
Najznačajniji doprinos konferencije iz Ria je donošenje Konvencije UN o klimatskim promjenama koja se upravo zasniva na razmatranom konceptu Trampa duga prema prirodi. Ova konferencija nabraja (pojedinačno) razvijene zemlje i obavezuje ih da smanjuju svoje emisije stakleničkih gasova (u svojoj zemlji i podržavaju smanjivanje u zemljama u razvoju); isto tako da pomognu u sanaciji posljedica klimatskih promjena u tim zemljama, kao i adaptaciji klimatskim promjenama u narednim decenijama.
Istina, razvijene zemlje svijeta, po Dugu prema prirodi. pružaju izvjesnu pomoć zemljama u razviju, posebno za povećanje energijske efikasnosti i tako nadoknađuju mali dio štete koju su kroz uticaj na promejnu klime nanijele zemljama u razvoju.
Električna energija BiH poskupljuje za 20 % počev od 2026. godine
Velika je novina o kojoj se u našoj zemlji gotovo ne govori da Evropska unija uspostavlja mehanizam za ugljičnu prilagodbu na svojim vanjskim granicama (C-BAM) namijenjen rješavanju pitanja emisija stakleničkih plinova ugrađenih u robu pri njenom uvozu u carinsko područje Unije kako bi se spriječio rizik od izmještanja emisija ugljika u druge države. Time bi se i ugrozili ciljevi Pariškog sporazuma (u kome nema nikakvh kvantificiranih obaveze), između ostalog i stvaranjem poticaja za smanjenje emisija operatora u trećim zemljama. Ovim se dopunjuje sistem trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Unije iz 2003. godine.
Pitanje je koliko je taj stav Evropske unije u saglasnosti sa Konvencijom UN o klimatskim promjenama. Konvenciju su donijele države svijeta, a suštinsku izmjenu uvodi samo jedna strana – dio razvijenih država svijeta u okviru EU. Zemlje u razvoju (izuzetak je Indija) se nisu usprotivile ovoj uredbi EU, jer ne raspoažu odgovarajućom organizacionom strukturom, niti imaju dovoljno organizovanog znanja da se bave ovom problematikom. Ovdje se smatra da, posebno, nedostaje određena finansijska podrška zemljama koje su pogođene ovom uredbom, ne samo u fazi uspostave odgovarajućeg zakonodavstva, nego i u primjeni ukoliko se paraleno radi o snižavanju tih emisija – poput nekadašnjeg mehanizma čistog razvoja EU -–Clean Development Mechanism (CDM).
Bosni i Hercegovini predstoji uvođenje C-BAM mehanizma, po kome će električna energija da poskupi za 20 % počev od 2026, godine. Upućeni kažu da se time može ubrzati razvoj države što će se pozitivno odraziti za sve naše građane. A neupućeni se pitaju da li to naši vladari znaju napraviti. Ovdje se smatra da bi cijeli sistem imao smisla samo ukoliko bi se prikupljena sredstva po osnovu ugljičnoh poreza ulagala u mjere za smanjivanje rasipanja energije u privredi u Bosni i Hercegovini, posebno imajući na umu da je BiH jedna od četiri države svijeta sa najvišom vrijednosti energijske intenzivnosti (potrošnja energije po jedinci bruto društvenog proizvoda).
