PRIJAVA
Kao srednjoškolac prisustvovao sam snimanju filma “Bitka na Neretvi” u Jablanici. S ozirom da su se scene često ponavljale, a to je dugotrajno, najbolje se sjećam one kada Jul Briner pali most, koji se nalazio na pola metra iznad hirovite Neretve. Bio sam sa rajom iz Umjetničke škole kod jarana Rešada Osmanovića, koji živi u selu Lug. To je dio Jablanice koje polukružno obilazi Neretva, piše Selver Porča na svom privatnom fb profilu, čiji tekst ovom prilikom prenosimo u našoj stalnoj rubrici Status Dana.
Bilo je zimsko doba, malo snijega – prava suha zima. Jaka hladnoća je dolazila sa vjetrom, probijala kroz kosti. Rešo nas je pozvao da se sklonimo u Željezničku stanicu Gornja Jablanica. On je poznavao sve te ljude, jer mu je otac bio željezničar. Rado su nas primili u čekaonicu, gdje je bilo ugodno toplo. Okrepili smo se hranom i čajem. Ostali smo cijelu noć, zezali se, najviše smijeha, kako je to obično u Hercegovini, gdje su ljudi galantni i prijazni.
Tada sam shvatio kolika je važnost željezničkih stanica za putnike i ljude koji se sklanjaju od vremenskih nepogoda. Dolaze i odlaze putnici, dočekuje ih rodbina i prijatelji. Niko ih ništa ne pita, mirno provode vrijeme, mogu nešto popiti i osvježiti se u bifeu.
Kad idem kolima na Vratnik iz Dobrinje, obavezno furam zaobilaznicom. Na skretanju s nje u čaršiju, zaustavim se kod Bistričke željezničke stanice. Sarajevo ima puno vidikovaca na grad. Čini mi se da je najljepši sa platoa Bistričke stanice. Sve se vidi kao na dlanu sa “memli strane” kako se u šali govori za gradski dio u podnožju planine Trebević.
Na tom platou je Bistrička željeznička stanica, najvažniji projekat građevinske restauracije u Sarajevu. Pod krošnjama visokih platana, 42 godine stidljivo se krila arhitektonska ljepotica. Oronula, prepravljana za stambeno korištenje čekala je kad će svanuti dan i ponovo biti onaj autohtoni objekat, tipično alpskog stila.
Zgrada željezničke stanice Bistrik izgrađena je nakon što su austro-ugarske vlasti 1882. godine željeznicom uvezale Sarajevo sa Slavonskim Brodom i Budimpeštom. Tada se stvorila potreba da se sa Sarajevom povežu i istočni dijelovi BiH, gdje su uz granicu sa Srbijom, bili stacionirani vojni garnizoni.
Tako je stvorena ideja o izgradnji tzv. Istočne pruge prema Višegradu, odakle se preko Šarganske osmice moglo putovati dalje, za Beograd, Sofiju, Solun i Istanbul. Puštanje pruge u promet 1906. godine ozvaničeno je i otvaranjem zgrade Željezničke stanice na Bistriku uz koju su napravljeni bife, zgrada za upravitelja, skladište tovarne građe, nasip, tunel i most Istočna uskotračna pruga, koja je povezivala Sarajevo sa istočnim krajevima BiH, u dužini od 161,5 km.
Bistrička stanica je u svojim posljednjim godinama stekla svjetsku prepoznatljivost, jer su se pored nje snimali kadrovi filma “Valter brani Sarajevo”.
Spomenik Bosne i Hercegovine, a nekada reprezentativna željeznička stanica na Bistriku koju je čuveni voz „Ćiro“ posljednji put napustio 1978. godine, uskoro će postati mjesto susreta kulturnih društvenih događaja značajnih za Sarajevo.
Bistrička stanica će biti rekonstruisana po izvornom stanju objekta.
U Sarajevu, na Ilidži se nalazi i druga Željeznička stanica, istog arhitektonskog tipa, koja će se takođe rekonstruisati. Obje stanice će biti biseri u nisci kulturno historijskih objekata i pretvorene u muzeje.
Stanice su mjesta gdje se okupljaju ljudi i kreću na razne destinacije. Bistrička pruga koja je vozila na istok do Višegrada je prolazila kroz najljepše planinske predjele. Nizali su se tuneli, kroz koje je “Ćiro” garavio lica putnika u vozu i izletnika na otvorenim vagonima, koji su prevozili drvenu građu.
Dahčući, prolazio je popularni “Ćiro” kroz prelijep kanjon rijeke Miljacke. Teren prema Srbiji bio je težak za probijanje, jer je prolazio kroz kamenite predjele. Austrougarski inžinjeri s velikom su mukom projektovali trasu kroz kanjone Miljacke i Prače zbog veoma teške konfiguracije terena. Iako su državni službenici zaduženi za gradnju bili zaprepašteni složenošću trase, s državnog je vrha stiglo naređenje da se pruga mora graditi po svaku cijenu. Ta je cijena iznosila, uračunavši radnu snagu, usjeke, tunele, šine, stanične zgrade i samu željeznicu, ni manje ni više nego kilogram zlata po jednom metru. Tako narod priča, a jel istina, ne znam. Pravili se tuneli i podzidi koji i dan-danas stoje kao da su juče napravljeni.
U blizini stanice na Bistriku ima neobičan prizor. Ogromni platan obgrlio je betonski stubić koji je obilježavao prugu. Upio ga je u stablo i ostavio njegovu gornju površinu da se može lijepo na njeg sjesti.
Posljednji “Ćiro” je zapištao kroz ovu stanicu 1.augusta 1978. godine i od tada stanica gubi svrhu. Poneki bistričani su bili sretni jer nema piska i dima, ali većina je bila tužna, jer više nema “Ćire”.
