PRIJAVA
“Nijemac? Kod njega se zna red. On je prije svega efikasan.”
Kako je nastao stereotip da su Njemci posebno efikasan narod? Ima li tu istine? I zašto mit opstaje kad je sve više primera skandalozne neefikasnosti u Njemačkoj, pita se Deutsche Welle (DW).
Kad Kristina Retgers počne rad sa inostranim studentima i klijentima, često želi da probije led igrom asocijacija. Koje pojmove povezuju s Njemačkom? I uvijek se čuje isto: efikasnost, zemlja koja će se, poput mašine, uvijek probiti.
Njemačka efikasnost je stereotip koji nikako da nestane. Pogled u prošlost otkriva korjene tog mita o efikasnosti, ali i kako se razvijala i ta vrlina i percepcija o toj osobini Njemaca.
Efikasnost bismo mogli da definišemo kao postizanje cilja s najmanje utrošenih resursa i vremena. U tome Njemačka uživa ugled već vijekovima, ali mit porijeklo vuče iz dva izvora.
Istoričar Džems Hovs, autor knjige „Najkraća istorija Njemačke“, izvor tom mitu nalazi u Srednjem vijeku kad je područje Porajnja postalo poznato po specijalizovanim proizvodima. “Tokom tog doba su bili slavni časovničari iz Majnca i kovači oružja iz Zolingena“, kaže on za DW.
Pruske vrline
Pruska, kraljevstvo na istoku izuzetno strogih protestantskih tradicija, smatra se drugim izvorom tog mita. Nju je glas o efikasnosti bio zbog birokratije i vojske. To je uveliko zasluga Fridriha Velikog, a ujedinjenjem Njemačke 1871. se ta praksa proširila čitavim carstvom. Pruske javne škole i profesionalna vojska bili su uzor i drugim državama zbog svoje tada moderne organizacije.
Pruska država 19. vijeka je lansirala “katalog vrlina“ koje je očekivala od državnih i vojnih službenika. Tu se posebno isticala tačnost, štedljivost, osjećaj dužnosti, savjesnost… Efikasnost se nije posebno navodila, ali se do nje dolazi već i zbrajanjem ostalih poželjnih osobina.
To se smatralo pruskim vrlinama. Istoričar Julijus Šopes ističe kaže da je potrajalo dok se te vrline nijesu proširile među ostatkom stanovništva. “Ta rasprava o pruskim vrlinama je došla tek kasnije, krajem 19. stoljeća kad se o tome počelo uopšte govoriti“, rekao je Šopes za Dojčlandfunk.
Mora da se zna red
Neka područja Njemačke poput Porajnja kao da su postala pruska već ranije, mirovnim sporazumom nakon Napoleonskih ratova. Još tada su posjetioci isticali i bogatstvo i efikasnost tih krajeva. U putopisima zadivljeno pišu da sve funkcioniše. “Željeznica – to je klasik – saobraća tačno na vrijeme, carinici su brzi, hoteli su čisti, voda teče iz slavine“, sažima Hovs u “Najkraćoj istoriji Njemačke“.
U putopisima onog doba će se teško igdje naći pohvala njemačkoj kuhinji, ali i kaša, kupus i kobasice dobro zasite. Dakle i to je prije svega – učinkovito.
Ta dva izvora ekonomskog kvaliteta i organizovane države održala su mit o njemačkoj efikasnosti sve do 20. vijeka. Raspadom carstva i teškom krizom dvadesetih se tek javila žudnja za Ordnung – tipično njemačkim pojmom koji se tek nedovoljno može prevesti riječju “red“. Taj pojam sažima i želju za jasnim pravilima i nerazumijevanje za bilo kakve ludosti. Tako i magazin Time 1934. na naslovnicu stavlja tadašnjeg predsjednika Paula von Hindenburga uz riječi Ordnung muss sein – “mora da se zna red”.
Nakaradna karikatura “vrlina“
Taj i takav red – pogotovo tridesetih sa pojavom nacizma, nipošto nije neka poželjna osobina i toga su svjesni i sami Njemci. Poznata je izjava iz 1982. tadašnjeg socijaldemokratskog političara Oskara Lafontena i velikog protivnika svog stranačkog kolege koji je tada bio kancelar Helmuta Šmita. Lafonten je rekao da je Šmit sa svojim smislom za dužnost, predvidljivošću, pouzdanošću i dosljednošću – osoba “koja bi mogla upravljati i koncentracionim logorom“.
I istoričar Šopes ističe da su nacisti zapravo željeli da nastave sa “pruskim vrlinama“, ali su se one pretvorile u nakaradnu karikaturu: “Samopouzdanje se pretvorilo u aroganciju, urednost se pretvorila u besmislenu pedanteriju, a izvršavanje dužnosti se pretvorilo u puku nečovječnost“, kaže istoričar. Na kraju su upravo te pervertirane pruske vrline pomogle da se održava totalitarna nacistička država i sistem masovnog ubijanja.
Frenklin Mikson, profesor ekonomije specijalizovan na organizaciju rada na američkom Univerzitetu Kolumbija, napisao je knjigu “Užasna efikasnost: Preduzetničke birokrate i nacistički Holokaust“. On u knjizi tvrdi da temelj zločina nije bilo tek pasivno “slijeđenje naredbi“ nego se birokratski mehanizam trudio da nađe što efikasniji način da se zločin vrši.
To je isto tako tipično njemačko načelo iz doba nacizma Dem Führer entgegenarbeiten – “izaći u susret željama firera”, čak i ako ne postoje jasne i nedvosmislene naredbe. Nacisti su time dobili “mobilizaciju svih napora birokratije i efikasnost koja je premašivala njihov opis radnog mjesta“, piše Mikson.
Opet divljenje za “Made in Germany”
Nakon Drugog svjetskog rata i počinjenih zločina, jedva da je još iko vidio nešto pozitivno u Njemcima, narodu za kojeg se čini da je sposoban “za nevjerovatnu nečovječnost“, kaže Hovs. Ipak, kad je od pedesetih krenula ekonomija i njemački Wirtschaftswunder, opet se vratilo divljenje za njemačku industriju i robu koju proizvodi.
To je opet podstaklo mit o njemačkoj efikasnosti, iako su u sjenu pali mnogi drugi faktor tog privrednog uspona kao što su napor da se smanji državni dug, novčana reforma ili jeftina radna snaga iz inostranstva.
I nakon što su preživjeli ekonomski preokret nakon ujedinjenja, Njemačka se i dalje cijeni zbog njihovih proizvoda visokog kvaliteta i efikasnosti. Čini se da ona i dalje teži efikasnosti, bilo to u industriji, vladi, na blagajni samoposluge ili čak u nastupu nacionalnog fudbalskog tima.
Ali iako se efikasnost cijeni, ima na pretek dokaza kako nje ima sve manje. Minhen se pripremio za Olimpijske igre 1972. tako da je u samo par godina izgradio čitavu mrežu podzemne željeznice i obnovio praktično čitav grad. Sad se aerodrom Berlina gradi već s devet godina zakašnjenja – i još se ne zna kad će biti gotov.
U ovoj pandemiji, zdravstvene službe još zavise od papira, olovke i faks-uređaja, a postupak vakcinacije ili nabavka vakcina odvijaju se puževim tempom.
Andreas fon Šuman, savjetnik u državnoj agenciji za razvoj GIZ, pita se zašto se mit o njemačkoj efikasnosti drži tako uporno. On je autor tri istraživanja o percepciji Njemačke u svijetu i zaključuje da stereotipi naprosto dugo žive: “Oni se mijenjaju veoma, veoma sporo“, kaže on za DW.
Kako objašnjava, mit i stereotip će nestati samo ako ima sve manje primjera koji svjedoče o tom mitu i ako prolazi sve više vremena između njih tako da ljudi više ne mogu da povežu zbivanje sa nekom predstavom. “To može oslabiti (stereotip) mnogo snažnije nego ako čujete za neki primjer koji je suprotan mitu u koji ste uvjereni.“
