PRIJAVA
Emina Hadžiosmanović je imala samo 4 godine kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini. I ona vjeruje da je njezina porodica preživjela etničko čišćenje samo zbog nevjerovatne ljubaznosti jedne žene.
“Znam da je to bilo kao u paklu. Slušati eksplozije bombi i snajperske pucnje. Zvukovi rata”, objašnjava ona u novoj BBC-jevoj emisiji Saved by a Stranger.
Kada je Bosna i Hercegovina 1992. glasala za nezavisnost od Jugoslavije, njihov se ugodan život u Sarajevu iznenada promijenio preko noći kada je grad napadnut sa obližnjih brda. Oni su bili meta jer su bili Muslimani, a ljudi s kojima su živjeli i bili prijatelji, uzeli su oružje s druge strane i počeli pucati na njih.
Najteži trenutci
“Mislim da je to bio jedan od najtežih trenutaka tog sukoba. Nacionalistička propaganda radikalizirala je ljude kojima ste vjerovali dotle da su željeli imati jednu etničku zajednicu u Bosni. Bilo je to masovno etničko čišćenje”, kaže Emina.
Granata im je eksplodirala u dvorištu, a dijelovi granate su ušli u zgradu. Shvatili su da definitivno moraju pobjeći kad je Eminina sestra Edina postala jako loše i zatrebala joj hitna medicinska pomoć. Sestra Edina rođena je s Downovim sindromom, za koji njena majka nije ni čula i nije znala koliko će živjeti ili hoće li ikada moći hodati ili razgovarati.
Jedna od prvih osoba koju je njihova mama Jasminka upoznala bila je pedijatrica Nataša Savić, koja je bila nevjerovatna podrška kada se Edina rodila. Dr Savić je rekla porodici da je Edini potrebna medicinska njega koju Bosna više ne može pružiti zbog velikog broja civilnih žrtava. Nije postojao zagarantovan siguran način da ljudi sami napuste grad, ali dr Savić ih je uspjela uvrstiti na posebnu listu medicinske evakuacije.
Dr Savić je osigurala da porodica bude u jednom od jedinih autobusa kojima je bilo dozvoljeno da napuste Bosnu sa ljudima kojima je tada bila potrebna hitna medicinska pomoć.
Međutim, njihov otac odlučio je ostati i braniti svoju zemlju te se Emina sjeća vrištanja i plakanja dok su bili razdvojeni. U autobusu još uvijek nisu bili sigurni jer je putovanje zaustavljeno zbog dolaska Srba radi provjere.
”Ako imate dragocjenosti, uzete su. Ako odbijete dati svoj prsten, prst vam je bio odsječen”, objašnjava Emina.
“Ljudi su skinuti s autobusa i više se nisu vraćali. To su uglavnom bili dječaci”
Preko dva miliona ljudi pobjeglo je iz rata, a preko 100 000 je ubijeno.
Put do Birminghama
Ubjedljivo najgori dio putovanja bio je prelazak mosta koji je bombardiran samo nekoliko minuta nakon što su prešli – a Emina se sjeća da je vidjela kako eksplodira i kako stotine ljudi padaju u smrt. Nakon preživljavanja nekoliko dana u autobusu, prešli su u autobus za izbjeglice u Hrvatskoj prije nego što su započeli novi život u Birminghamu, a trebalo im još 10 godina da im se otac konačno pridruži u Velikoj Britaniji.
Dolazak u Veliku Britaniju bio je sve čemu su se nadali u pogledu prilika i podrške za Edinu i cijelu porodicu, ali su uvijek željeli da se okupe sa dr Savić kako bi joj zahvalili.
“Ona nam nije samo spasila živote, već je imala ogroman utjecaj na ono što smo i dalje radili”, kaže Emina, na koju je čin dr. Savić uticao da postane doktor krivične psihologije da bi pomogla i drugima.
“Moja sestra nikada ne bi dobila tretman koji je dobila u Velikoj Britaniji, završila školovanje, fakultet, dobila NVQ-ove, imala snove i nade. To jednostavno nije bio slučaj za djecu u poslijeratnoj Bosni s Downovim sindromom.”
U nemogućnosti da pronađe bilo koji trag doktorice Savić u Bosni, voditeljica Anita Rani i tim emisije “Saved by a Stranger” počinju potragu i pronalaze njeno ime u novinskom članku objavljenom samo dvije sedmice nakon što su pobjegli.
Razgovaraju s britanskim dobrovoljcem Jeremyjem Braidom, koji je pomagao ljudima da uđu u autobuse kao dio mirovne misije i bio svjedok mnogih zločina.
“Otišao sam apsolutno šokiran i užasnut sposobnošću ljudske prirode. Veliko obrazovanje za mene je da je civilizacija nevjerovatno krhka.”
Ne sjeća se da je upoznao dr. Savić, ali ih usmjerava u smjeru doktora koji je radio u gradu dok su snajperi pucali, dr. Faruk Kulenovik.
To ih potom dovodi do Duška Tomića, koji je osnovao Prvu dječju ambasadu u svijetu, organizaciju koja pokušava izvući djecu iz ratom zahvaćene zemlje. Objašnjava da su izveli 50.000 djece i majki, uključujući Emininu porodicu, a dr Savić je bila njegov prvi saradnik iz medicinskog tima, piše BBC.
Suze i zagrljaji
“Nije pravila razliku među ljudima. Nisam ni ja, ja sam Srbin, ali normalan koji voli Bosnu”, kaže Tomić.
“To su ljudi s kojima sam se okružio, a Nataša je bila jedna od njih. Svima je bila velika majka.”
Otkrivaju da dr. Savić, koja je 2012. godine dobila nagradu za izuzetan rad u svojoj oblasti, sada živi u Holandiji i želi doći u Veliku Britaniju da vidi porodicu.
Prije nego što su se upoznali, dr. Savić je rekla:
“Pokušali smo pomoći djeci koja više ne mogu živjeti u Bosni. Bilo je vrlo teško. “Nisam pitala: ‘Jeste li muslimani? Jeste li Srbi?’. Za mene su samo ljudi kojima smo mogli pomoći.
“Ali nikad ne znam gdje su ljudi ,gdje je dijete, tako sam sretna što me ljudi traže. Tako mi je drago što su me pronašli.”
Nakon 27 godina, porodica konačno ima priliku da izrazi srdačnu zahvalnost dr. Savić.
Već 27 godina želim da kažem ‘hvala’ od mene i moje porodice i sve ostale djece koje ste spasili. Promijenili ste nam život”, kaže emotivna Emina. Doktorica Savić objašnjava da je njena misija bila da pomogne ljudima, dok Emina kaže da je mami dala nadu da bi njena sestra Edina mogla imati nevjerovatan život. Posljednji put dr.Savić je Edinu vidjela kao bebu. Pri prvom susretu sa Edinom, obje su u suzama dok se grle. Doktorica Savić joj je rekla
“Ti si još uvijek moja djevojčica. Za mene danas je nešto posebno. Osjećaj koji su moji ljudi, moja djevojčica. Toliko godina sam propustila. Tako sam sretna sada.”
Emina kaže: “Onog trenutka kad sam je zagrlila osjetila sam kako mi je spao veliki teret sa vlastitih ramena jer sam vidjela da je naša doktorica dobro i sretna. Jedan od najdirljivijih trenutaka u mom životu. Bio je nevjerojatan na najnevjerovatniji mogući način”.
