PRIJAVA
Jednog jutra, tačno 30. maja 2025. godine u 6 sati, probudio sam se s otežanim disanjem izazvanim alergijom koju vučem već duže vrijeme.Odlučio sam da je vrijeme za kontrolu, prvenstveno preventivno, zbog mojih ranijih dijagnoza. Budući da sam relativno neupućen u sarajevski zdravstveni sistem, prva asocijacija mi je bila ASA Bolnica – o kojoj sam ranije čuo iz medija. Javne zdravstvene ustanove sam odmah isključio iz razmatranja, imajući u vidu ranija neprijatna iskustva i birokratske procedure: prvo hitna, pa uputnica, pa duge liste čekanja i „prioriteti“ bazirani na društvenom statusu.
Stigavši pred rampu ASA Bolnice, ugledao sam uredan i prostran parking Urgentnog centra. Na šalteru, koji je podsjećao na onaj u domu zdravlja s malim prozorčićem, dočekala me vrlo ljubazna gospođa koja me odmah uputila u urgentnu sobu. Ono što sam zatekao tamo bilo je stvarno na nivou zapadnoevropskih privatnih klinika – bez pretjerivanja. Za one koji bi se zapitali kako to znam – duži period sam koristio usluge javnih i privatnih bolnica u Švicarskoj i imam jasno mjerilo.
Medicinski tehničar koji me dočekao (žao mi je što mu nisam zapamtio ime) bio je vrlo brižan i efikasan – nije gubio vrijeme, smjestio me je i priključio na kisik jer je procijenio da teško dišem. Za manje od dvije minute u sobu je ušao dr. Nevres Šarić, mladi, profesionalni i izuzetno ljubazni ljekar. Predstavio mi se kako dolikuje, pružajući mi ruku, što je prvi znak ozbiljnog i ljudskog pristupa. Počeo je sa stručnim pitanjima i pregledom, smirujući me i brišući svaku sumnju da sam „još jedan broj“. Njegova pažnja i posvećenost su me uvjerili da sam u pravim rukama, što je prva i osnovna dužnost dobrog ljekara.
Saznavši da sam srčani bolesnik, dr. Nevres nije ništa prepuštao slučaju – odmah je naredio EKG i kompletan pregled pluća, a medicinski tehničar je s njim pomno sarađivao. Za nekoliko minuta u sobu je ušla i prim. mr. sc. Aida Gavranović, voditeljica Odjeljenja urgentnog zbrinjavanja. S njom se dr. Nevres konsultovao o mom stanju i daljnjem liječenju, pokazujući zavidan nivo timskog rada i brige. Ništa nije bilo prepušteno slučaju.
Nakon propisane terapije, vrlo brzo sam osjetio značajno poboljšanje – fizički sam bio mnogo stabilniji i smireniji. Sljedećeg dana sam se vratio na inhalaciju, gdje me ponovo dočekao dr. Nevres, nasmijan i spreman da pomogne.
Neki će se možda zapitati da li je ovo sponzorirani članak, budući da je sve tako detaljno i savršeno opisano. Nije. Imena osoblja sam morao naknadno provjeriti u mojim nalazima jer ih nisam uspio zapamtiti usljed pozitivnog šoka. Odlučio sam ispričati ovu priču jer mi, kao novinari, često kritikujemo, a zaboravljamo pohvaliti ono što zaslužuje.
Moja je iskrena želja da ovaj tekst pročita neko iz javnih zdravstvenih ustanova i ozbiljno razmisli o svom odnosu prema pacijentima. Možda nemaju materijalna sredstva poput ASA Bolnice, ali ljudski pristup ništa ne košta, a pacijenti nisu krivi za niske plate ili sistemske probleme.
Ja ostajem pacijent ASA Bolnice i preporučujem je svima. Ministarstvu zdravstva bih poručio da sklope ugovore sa privatnim ustanovama i omoguće svim građanima pristup kvalitetnom liječenju, bez obzira na finansijsku situaciju. Pravo na zdravstvo i dostojanstven tretman, kako stoji i u Povelji Ujedinjenih nacija, trebaju imati svi, a ne samo oni koji mogu platiti.
Na kraju želim iskreno zahvaliti svima iz osoblja ASA Bolnice – posebno dr. Nevresu Šariću, prim. mr. sc. Aidi Gavranović i medicinskom tehničaru – na njihovoj profesionalnosti, brizi i ljudskosti koju su pokazali tokom mog boravka. Takav odnos vraća nadu i povjerenje u naš zdravstveni sistem.
