PRIJAVA
Mnogo teže je zamisliti ovog Radomira Šušnjara kako pali djecu – kako doslovno spaljuje jednu djevojčicu od pet godina koja se zove Elma i jednog dječaka, jednogodišnju bebu kojem je ime Ensar. To je mnogo teže zamisliti, ali to je istina.
Na prvi pogled Radomir Šušnjar je fin čičica, onako idilično idealan za djeda. Na prvi pogled možete ga zamisliti kako se igra sa unučićima u parku. Na prvi pogled možete zamisliti i tu dječicu. Nije teško: zatvorite oči i vidite jedan park, u parku djed sijede kose i zabijeljenih brkova. U kolicima gura bebu, unuka od godinu dana, dok mu se oko nogu zapliće petogodišnja unučica.
I jedno i drugo su djedovo blago, djedov svijet. Svako pitanje malene djed pažljivo sasluša, a onda joj polako, natenane, odgovori. I na koncu, prije izlaska iz parka, prije njihove dnevne, srećne rutine, i djed i unučica pokriju malenu bebu u kolicima, ušuškaju je i sve troje napuste park. Iz dana u dan tako…
Lomača za djecu
Lako je zamisliti, ali je nemoguće i neostvarivo.
Mnogo teže je zamisliti ovog Radomira Šušnjara kako pali djecu, kako doslovno spaljuje jednu djevojčicu od pet godina koja se zove Elma i jednog dječaka, jednogodišnju bebu, kome je ime Ensar. To je mnogo teže zamisliti, ali to je istina.
I eto, te 1992. gore Elma i Ensar u plamenu koji je navodnjavan bombama, rafalima i urlicima četnika, koje predvodi tada potentni čovjek Radomir Šušnjar. Ljudski se nadati da su djeca ušla u predvorje raja od kakvog hica, gelera bombe nego da se živa peku do smrti u vatri i ognju.
A “ljudi buktinje”, “žive lomače” paraju užasom nebo iznad Višegrada. Njih 57, tih ljudi, tih buktinja, gori u inat zdravom razumu. Paljevinu nadgleda ovaj monstrum Šušnjar, da se kome od Bošnjaka život ne bi omakao. Tu je on, pri punoj svijesti i zdravom razumu, nikada to nemojte zaboraviti, tu je on sa puškom u ruci i čeka.
Jer ne bi bilo u redu da se jedan Ensar od godinu dana u naručju jedne petogodišnje Elme pojavi iz pakla kuće u plamenu i udahne živi vazduh umjesto vatre i ugljen-monoksida. Tu je Radomir Šušnjar, da ih sačeka i u smrt vrati.
I sve mora biti po propisima, novosrBskim, četničkim, tek ustanovljenim, koji podsjećaju na one iz ‘42 – ništa živo bošnjačko ne smije mrdati po istočnoj Bosni. Na koncu, nije to više istočna Bosna nego SrBska Republika Bosna i Hercegovina, koja te ‘92. dobija obrise Republike Srpske, tu na spaljenim kostima Elme i Ensara i još 55 nevoljnika što gore zbog đavolje mržnje i “pogrešnog” imena i prezimena.
Za one željne podataka, to u Pionirskoj ulici Šušnjar sa svojima pali stanovnike Koritnika. Po ljudskom kalendaru je 14. jun 1992, a po nebeskom, čini se, đavolji dan. Kuća pripada Ademu Omeragiću – kuća koja to odavno više nije.
Tri mjeseca zatvora po spaljenom čovjeku
Gleda monstrum Radomir Šušnjar kako uz krike izgara meso komšija i ne misli da je to neki veliki grijeh. Na kraju, da je grijeh, ne bi ih ni palio. A na kraju krajeva, koliko živ čovjek može biti kažnjen za spaljivanje “Turaka”?
Ne mnogo, sigurno. Možda će i biti nagrađen kakvim probitačnim životom, dostojnim čovjeka, umjesto kazne.
I tako i bješe.
Ovaj zlotvor Šušnjar je pobjegao, zapravo više otišao u Francusku, gdje se krio, zapravo više živio i uživao. Nije to ni Šušnjaru ni nebu nad njim ni zemlji pod njim bio neki teret. Jer, šta je spaliti 57 Bošnjaka? Ništa. Sitnica.
Pa je tek 2017, kad je zločinac Šušnjar ušao u godine za unučiće, Sud Bosne i Hercegovine dogatao da ima posla sa ratnim zločincem. Pa je natenane, polako, izručen Bosni i Hercegovini, pa se sudski spor rastegao i, evo, čudesan rezultat bosanskohercegovačkog pravosuđa je pred vama.
Monstrum Radomir Šušnjar dobio je, pazite sad, 20 godina za ubistvo 57 nedužnih civila, među kojima je dvoje djece. Osim što je kazna sprdnja sa ubijenim, osim što je ovo izvrgavanje ruglu i pravde i pravičnosti, ali i zdravog razuma, ima tu jedna podlija, morbidnija stvar.
Promislite samo: da je ovaj Šušnjar ubio ili spalio dvoje ili troje ljudi, dobio bi makar 30 godina robije. Ovako, pa to je popust na količinu (sic!). Ubiješ-spališ 57 osoba, napraviš “živu lomaču” i eto ti 20 godina.
Časnom sudu i časnim sudijama treba napomenuti, ako im matematika jača strana nije: hej, časni sude, pa to je manje od četiri mjeseca po spaljenom čovjeku.
Mislite o tome!
Ovaj Šušnjar ne da nije kažnjen nego je nagrađen bogatim i sadržajnim životom u Francuskoj, ma nagrađen je životom umjesto smrti, a kazna je, blago rečeno, smiješna sudstvu i gorka ljudstvu.
Nagrade u slavu četnika i nekažnjene institucije
Jedna konstatacija:
Sljedeći put kad se okupe četnici na naci-žurkama u Višegradu hoću da podsjetim i poziciju i opoziciju u RS-u koje ih podržavaju da tako podržavaju i ovog četnika Šušnjara. Dakle, podržavaju spaljivanje djece.
Sljedeći put kad sudstvo ove zemlje za ovakav zločin ne potegne maksimalnu zaprijećenu zatvorsku kaznu ono zapravo daje popust na količinu. U ovom slučaju, sramota je to i napisati, riječ je o količini spaljenog bošnjačkog mesa i kostiju.
Ima tu još jedna, ne tako opora, ali bitna stvar, kako je novinar Muhamed Kovačević odlično primijetio: “Problem i dalje ostaje obeštećenje žrtava jer, po zvaničnoj dogovorenoj verziji, država Bosna i Hercegovina isključila se iz odgovornosti za zločine koje je počinio Šušnjar, tako da žrtve odštetu mogu tražiti jedino od Šušnjara, a ne i od, recimo, stanice Milicije Višegrad, koja je imala obavezu da ih štiti od Šušnjara i ostalih Šusnjara…”, navodi u Facebook statusu Kovačević.
Što u prevodu znači: monstrum Šušnjar je kriv malo, a Policija i Vojska RS-a i njene institucije nimalo.
Eto, to je slika i prilika današnje Bosne i Hercegovine u svim tonovima i valerima zločina.
Radomir nekako, Elma i Ensar nikako
A sad se vratimo na početak. Zamislite jednog djeda od 80 godina kako šeta sa unučićima po višegradskom parku. Nije to teško, ta ljudi od 82 godine postaju savjetnici u Vladi RS-a. Dakle, djedica, sasvim običan i blag 80-godišnjak, igra se sa unucima.
O, da, itekako je moguće da će to biti baš Radomir Šušnjar, koji će, uz dobro vladanje i sve sudske olakšice, za najviše 15 godina biti pušten na slobodu. Eto, i to je zamislivo.
Samo vratiti djevojčicu Elmu od pet godina među žive – to je nemoguće. Samo vratiti bebu Ensara među žive – to je nemoguće. Samo vratiti svih 57 ljudi među žive – i to je nemoguće.
I šta kažete, zločin se ne isplati? Jeste li baš sigurni u to?
Izvor: Al Jazeera
