PRIJAVA
Snimak nedavne tuče na dječijem igralištu u Tuzli, gdje petorica muškaraca brutalno napadaju jednog čovjeka, uznemirio je javnost i još jednom ogolio tužnu stvarnost bosanskog društva. Ovaj čin nasilja, koji se dogodio na mjestu koje bi trebalo biti sigurno za djecu i roditelje, ne svjedoči samo o brutalnosti pojedinaca, već i o duboko ukorijenjenim problemima u našem kolektivnom ponašanju.
Mnogi će ovaj incident pokušati umanjiti riječima da je riječ o “izoliranom slučaju”, no svakodnevica nas neumoljivo demantira. Slične situacije viđamo širom Bosne i Hercegovine – po školama, ulicama, igralištima, u saobraćaju, pa čak i na mjestima gdje bi se trebala promovisati kultura, obrazovanje i zajedništvo.
Činjenica da petorica napadaju i udaraju jednog čovjeka, dok ostali posmatraju ili snimaju bez pokušaja da intervenišu, nije samo odraz kukavičluka već i dubokog moralnog posrnuća. To nije hrabrost, to nije muškost, to je siledžijstvo najniže vrste. I bez obzira šta je taj čovjek prethodno rekao ili učinio – ništa, apsolutno ništa ne opravdava takvo ponašanje, pogotovo pred očima djece.
Ono što dodatno zgrožava u ovom slučaju jeste ponašanje jednog od učesnika u tuči – koji je, pored fizičkog napada, neprestano psovao žrtvi dijete. Dakle, ne samo da ga napadaju fizički, već mu i riječima udaraju na ono najsvetije. I ono što je možda najstrašnije – ni to nam više nije strašno. Postali smo društvo koje je oguglalo na psovke, na vrijeđanje djece, pa čak i mrtvih.
Na društvenim mrežama gotovo svakodnevno svjedočimo sličnim “predstavama” – gdje samozvani “bosanski junaci” javno psuju djecu, prijete, vrijeđaju djecu, roditelje, mrtve. A mi i dalje nemamo zakone, niti mehanizme, koji bi zaustavili tu brutalnost. Ili, što je još gore, imamo ih – ali ih ne provodimo.
Portali koji su izvještavali o ovom surovom događaju uglavnom su se zadržali na osnovnim informacijama – da je Policijska stanica Centar primila anonimnu prijavu telefonom, da se na igralištu na Slatini, u ulici Albina Herljevića, tuče više mlađih osoba. I tu se većina izvještavanja završava. Nigdje ozbiljnijeg osvrta, nigdje dublje analize. Izgleda da ovakvi prizori postaju svakodnevnica koju više niko ozbiljno ni ne doživljava. To je, ako ništa drugo, porazno i duboko zabrinjavajuće.
“Provjere vezane za ovaj događaj su u toku”, rečeno je iz Operativnog centra MUP-a Tuzlanskog kantona. No, lično smatramo – kao i mnogi građani – da će se i ovo, kao i mnoge slične situacije, jednostavno “gurnuti pod tepih”. I sve će se završiti na kratkoj vijesti bez posljedica, uz kolektivno zatvaranje očiju.
Kao društvo, bojimo se pustiti djecu u školu, na igralište, jer znamo da ih ne možemo zaštititi ni od vršnjaka, ni od odraslih. Kada ni “najjači” nisu sigurni, šta tek reći za najslabije?
Vrijeme je da prestanemo okretati glavu i tražiti opravdanja. Vrijeme je da postavimo pitanje – kakvo to društvo gradimo i kakvim vrijednostima učimo svoju djecu? Ako već danas ne počnemo mijenjati ovaj put propasti, sutra bi moglo biti prekasno.
