PRIJAVA
Piše: Doc. dr Muhamed Šemoski
Savremeni čovjek danas ne živi u krizi, nego on egzistira kao kriza, tačnije, čovjek je kriza.Kriza nije privremeni poremećaj, već trajno stanje duha i razuma. S jedne strane prostire se spiritualna pustoš, a s druge intelektualna dezorijentacija. Između te dvije praznine čovjek se gubi gotovo neprimjetno, gušeći se u algama savremenih lomova koji potapaju sve ono što je u njemu bilo ljudsko, plemenito i uzvišeno. Ono melekansko i imansko, ono što je od Bogapostavljeno kao mjera ravnoteže i smisla, biva potisnuto, dok na površinu izranja ono nisko: ego, pohlepa, sirovi materijalizam, moralna bešćutnost i satanizirana samodovoljnost.
Modernističko-laička koncepcija ljudskog dostojanstva nastala je s ambicijom da čovjeka emancipira, ali ga je, u svojoj suštini, lišila temelja. Izbacivanjem transcendencije iz javnog i moralnog horizonta, dostojanstvo je svedeno na apstraktni princip, podložan političkim interpretacijama i interesima moći. Čovjek više nije svetinja, on je varijabla. Danas je„nosilac prava“, već sutra je samo statistika, prekosutra kolateralna šteta.
Ebu Hamid el-Gazali jasno je upozoravao da kada se srce odvoji od Boga, razum postaje sluga strasti, a ne istine. U takvom stanju, govorio je Gazali, čovjek gubi mjeru, jer više ne razlikuje korist od dobra, niti moć od pravde. Upravo tu leži temeljna slabost savremenog diskursa o ljudskom dostojanstvu: on govori o vrijednosti čovjeka, ali ne zna zašto je čovjek vrijedan.
Danas, uprkos neprekidnom pozivanju na međunarodno pravo, ljudska prava i univerzalne norme, svijet ne funkcioniše po principu pravde, već po principu sile. Jači uzurpiraju, prekrajaju granice, mijenjaju pravila i suspenduju norme onda kada im više ne odgovaraju. Pravo postoji, ali važi selektivno. Pravda se priziva, ali se ne primjenjuje. To više nije pravni poredak, nego sofisticirani povratak zakonu džungle, u kojem su metode civilizovanije, ali je suština jednako surova.
Hannah Arendt je govorila o normalizaciji zla, o trenutku kada nepravda prestaje šokirati, jer je postala dio sistema. Zlo nas ne iznenađuje i ne čudi nas, jer smo navikli na to. Savremeni svijet je upravo u toj fazi. Nepravda se ne čini iz mržnje, nego iz interesa, nepravda ne provodi se iz strasti, nego iz hladne racionalnosti. To je zlo bez lica, ali s ogromnim posljedicama.
Nasuprot tome, islam ljudsko dostojanstvo ne veže za moć, rasu, naciju ili političku pripadnost, već za sam čin stvaranja:
„Mi smo, doista, sinove Ademove učinili časnim“ (El-Isra, 70).
Za Gazalija, ta čast nosi sa sobom odgovornost, jer dostojanstvo nije samo privilegija, nego emanet. Onaj ko ga gazi kod drugih, ruši ga i u sebi.
Friedrich Nietzsche je otvoreno govorio o „volji za moć“, ali savremeni svijet, iako se formalno ograđuje od takve filozofije, u praksi je potpuno prihvata. Dostojanstvo vrijedi dok ne ugrožava interes jačeg. Kada ga ugrozi, biva suspendovano, relativizirano ili zaboravljeno.
Gazali bi rekao da je to posljedica bolesti srca, kao: kibr, oholosti, zbog koje čovjek sebe vidi iznad drugih i iznad zakona. A tamo gdje vlada oholost, nema pravde. Tamo gdje nema pravde, nema ni istinskog ljudskog dostojanstva.
Zato savremeni čovjek, iako tehnički napredniji nego ikada, etički se vraća unazad. Govori o humanizmu, a praktikuje dominaciju. Poziva se na pravila, a krši ih kad mu ne odgovaraju. U takvom svijetu riječi su glasne, ali su prazne; principi su zapisani, ali su mrtvi.
Bez povratka Bogu, bez obnove moralne svijesti i bez odgovornosti pred Bogom, savremena priča o ljudskom dostojanstvu ostat će samo ideološka dekoracija. A svijet će i dalje uređivati sila, interes i strah sve dok čovjek, zajedno sa svojim dostojanstvom, ne postane tek sredstvo u rukama jačeg.
