PRIJAVA
Kako je odrastanje u siromaštvu i nemaštini uticalo na mladog srpskog naučnika Stefana Unića da bude bolji čovek
Mladi inovator i student proizvodnog mašinstva iz Trstenika Stefan Unić (23) u životu je prošao kroz pravi pakao i borio se sa ozbiljnim porodičnim problemima u kojima je uvijek izlazio kao pobjednik.
„Kod mene inspiracija nikada ne prolazi, ona konstantno dolazi. Bilo je puno situacija kada mi se ništa nije radilo, kada sam prolazio kroz ozbiljne porodične probleme. Oduvijek sam maštao i sanjao samo mir“.
Dobro poznato ime i prezime u regionu – Stefan Unić. On je poznati inovator iz Srbije koji studira mašinstvo na Akademiji Strukovnih studija Šumadija sa odsjekom u Trsteniku. Postao je popularan po svom izumu „Personalizovani orgonit“ – Stefonit, inače njegovom prvom projektu za koji je dobio svjetske i domaće nagrade i priznanja.
Od titule mladog inovatora, istraživača do Oktobarske nagrade-Stefan je skroman i prizeman mladić, a cilj mu je da promoviše nauku kod mladih. Život ga nije mazio. Kao dijete je prolazio kroz mnogo porodične traume i drame a ponajviše onda kada su roditelji željeli da se razvedu.
Sa 17 godina dobio je hipertenziju, a imao je i saobraćajnu nesreću. Odrastao je sa majkom dok mu je otac bio u ratu. Kako on kaže, najviše u životu je zahvalan svojoj majci koja ga je naučila da bude dobar čovjek. Stefan dolazi iz malog mjesta nadomak Trstenika gdje trenutno živi i studira. Kako je zadržao pozitivnost i nakon teških situacija i iskušenja i čemu ga je sve to naučilo, Unić govori za naš portal.
Stefane, kako biste Vi sebe opisali?
Stefan Unić iz Trstenika je jedno skromno i povučeno dijete. Ja sebe ne bih mogao nikako da opišem, to ne umijem i ne znam. Ali, u životu sam nekoliko puta vidio da je i važno šta drugi o vama misle.
U mnogim gostovanjima pričate o svom životu onakav kakav jeste i ne glumite lažni sjaj. Često ste pričali o temama iz privatnog života koje bi rijetko ko podijelio sa tako velikim auditorijumom. Kako Vam polazi za rukom da budete tako brutalno otvoreni i iskreni, bez lažnog sjaja?
Želio bih prije svega da Vam se zahvalim na ovom pitanju. Tačno je da pričam o svom privatnom životu koji nije bio savršen. Jednostavno, ne može svako da bude i da ima nešto savršeno. Svi smo ljudi od krvi i mesa. Sav taj lažni sjaj koji glumite, kasnije dođe i izađe na videlo. Nikada nisam imao probelem da pričam o privatnom životu i to podijelim sa milionskim auditorijom. Znam da tu ima i mladih i da im pomažem u nekom pogledu.
Koja je najbitnija poruka koju želite da prenesete svojim ličnim primjerom?
Možda će zvučati kao kliše, ali budite svoji. Budite jedinstveni i jednostavno opušteni i svojstveni. Cilj mi je da kod mladih probudim želju da se bave naukom i da vide da i neko ko je poznat i javna ličnost ima puno problema od porodičnih do onih svakodnevnih.
Skoro uvijek ste nasmijani. Jeste li nekada morali staviti lažni osmeh i pričati pred hiljadama ljudi, dok se u Vama sve lomilo?
Naravno da jeste. I to hiljadu puta. Ja sam vječito nasmijan lik koji vlastitim osmijehom pokreće volju za sopstvenim životom. Da mi nije osmijeha, odavno me ne bi bilo.
Gledaocima, prijateljima i publici otkrili ste detalje i Vaše životne priče. Je li bilo teško to podijeliti s tolikim brojem ljudi koje nikada ranije niste vidjeli?
-Ne, zašto bi bilo teško. Moj život je jedna velika tragedija i tunel kome se ne nazire kraj. Odrastao sam sa majkom bez oca. Otac mi je otišao u rat i vratio se tek kada sam napunio 6 godina, tako da tu očinsku ljubav nisam ni imao. Djed me je odhranio, majka nije imala nikakvo primanje pa čak ni da mi kupi lekove koje bebe trebaju da piju. Kada sam napunio 17 godina, igrom slučaja imao sam neke tegobe koje su rezurtirale hipertenzijom. Saobraćajnu nesreću sam imao kada me je auto udarilo i imao sam ozbiljnih problema. Ali Bog me uvijek čuvao.
Vremenom ste u regiji postali poprilično popularni. Kako gledate na tu popularnost koju stičete svojim uspjesima?
Ja uopšte ne osjećam nikakvu popularnost. Ja sam i dalje Stefan Unić koji živi normalno, razgovara sa mještanima. Kupuje ujutru hljeb u pekari i priča sa obližnjim komšijama. Ja ne mogu da budem zvijezda jer okolnosti u kojima sam izrastao mi to nisu dozvoljavale. Bili smo jako siromašni kada sam bio mali, tada niko nije želio da se druži sa mnom. Nisam imao drugare i prijatelje. Ostao sam bez njih i bio sam jako tužan.
Da niste mladi inovator, šta biste bili? Koje je Vaše zanimanje iz snova?
Ja sam student, a oduvijek sam maštao i volio bih da radim nešto u vezi mašinstva. Da budem mašinski inžinjer. Eto, to bi bio moj posao iz snova.
Kakvu budućnost vidite pred sobom za 10-15 godina?
Sanjam mir, sanjam samo da imam puno pravih prijatelja i životinja. Živim na selu, sve to imam i ne patim za nekim mnogo boljim stvarima. A sebe za 10-15 godina vidim tu gdje sam i sada, u Trsteniku. Nemam neke posebne ambicije i želje. Ja volim da vrijeme sve to lijepo iskleše.
Da li može da se živi od mašinstva i inovacija u balkanskom podneblju?
Itekako se može lijepo živjeti, pa ljudi imperiju sagrade sebi od tog posla. Hvala mojoj majci što me je naučila pravim vrijednostima, a novac ne postoji – nadam da smo svi to shvatil
