PRIJAVA
Danas je svjetski Dan teatra. Možda jednom saberemo sva iskustva ove prinudne izolacije i napravimo predstavu. Bilo bi tu i smijeha i plača.
Kada kažem teatar onda, neizostavno, u mislima mi se pojavi Gordana Muzaferija. Bilo je nečeg drugačijeg u njenoj pojavi, drugačijeg od svih profesora i umjetnika koje sam sretala. Ona je živjela riječi koje je prenosila drugima. Prepoznatljiv korak, glas, nešto ljubičasto, bajadere i noć pretočena u stihove.
Kakva je to veličanstvena pjesnikinja bila! Ukrasite ovo jutro Gordaninim stihovima. Ugodan dan vam želim dragi moji.
GORDANA MUZAFERIJA
APRILOM OVIM PROZVANI SU VJEKOVI
Sraziše se u sokaku dvije vode, jedna žena od sreće vrisnu, most ode, vrijeme mamuzom rumen istok obode to april se izvio u luk slobode.
Minuše snjegovi kao i prije mog rođenja, i čekani bljesak se dogodi da stisak oslobodi, siguran kao mjesečeva mijena.
Kad proljeće nadođe, to je opomena i niko ne smije ostati pust, to smo u vihoru prve želje čovjekove, i nije nam prvi put.
Ne sanjajmo dovoljnost života u otkosu djeteline, obnavlja se bujanja vrijeme, i trave su uvijek nove, ali u pouci nijeme.
Aprilom ovim prozvani su vjekovi, djedovi su nam na bunu mirisali, a sinovi neka na znoj ljubavni. Jer njihovi treba da se nađu van tjeskoba, na njih čeka otvoren dan bez odgoda, izazov sunca i voda – vječno sebe gladna sloboda.
I zbog nje, po kojoj rastu dalekovodi misli i cvjetaju breskve poljubaca, pustimo da nas poplave sjećanja dok u dolinama zvone stada krdarska, s planina sagnana ko jeka davnih plotuna.
Odživjećemo godine prekinute i biti mladi i prije i poslije, nadoknaditi sva bića nezačeta, jer mi smo osmijeh na usni svijeta.
Ima ovaj grad svoja izvorišta pobjede, i bunare čežnje slijepe, kao što svoju glad za životom ima svako pokoljenje.
U meni se njegove ulice traže i nalaze, i ne može biti da u svakom od nas, s jeseni, ne opada njegovo kestenje.
I zato ima ovaj grad tijelo od susreta, i ruke od zamaha, i nema ništa više od vječnog svitanja što noć razoružava.
Izvor: Vipromo.ba
