PRIJAVA
Nemojte se dati zavarati. Makronovo „ne“ Balkanu ne mijenja ništa: i dalje smo beznačajni kao što smo oduvijek bili. Što je, ako mene pitate, blagoslov, bez obzira na sve katastrofe koje takva beznačajnost donosi.
Ko bi, pri zdravoj pameti, htio biti važan akter svinjca, kala, klanice, bestiđa koje zovemo istorijom? Uvijek bih radije bio onaj koji istoriju trpi, nego onaj koji je stvara. Želja mi je uslišena: među onima sam koji su u svakom poslu sa istorijom – donji.
Churchill je, navodno, zaključio kako Balkan proizvodi više istorije nego što može podnijeti. Zvuči pametno, samo što nije tako. Stari Winston mi je ionako, oduvijek bio sumnjiv. Ne mogu a ne izraziti nepovjerenje u ukus, dakle karakter, te prosudbe čovjeka koji je, kao britanski premijer, imao pristup svakom single malt viskiju, od Islea do Spaysidea, ali je, uprkos tome, svaki dan lokao Johnny Walker Red label. Zli jezici kažu kako je Churchill znao popiti više viskija nego što može podnijeti. Sjetite se one fotografije… Teheran, 1945. Stalin, Roosevelt i Churchill, sjede. Prva dvojica uzdigli su glave. Stalin gleda ravno u kameru („znam da me snimate, a kasnije ćemo vidjeti zašto i po čijem nalogu me snimate“). Roosevelt gleda negdje u daljinu, kao da pogledom nastoji obuhvatiti čitav svijet kojim će njegova zemlja koju godinu kasnije zavladati. Churchill samo što ne zaspi. Oči su mu na pola koplja, glava bi mu svaki čas mogla klonuti na prsa. Znam o čemu pričam: hoće to od džonija.
Zato kažem: nije koliko, nego šta.
Ogavna historija
I još kažem: Evropa, zapravo, proizvodi više ogavne istorije nego što Balkan može podnijeti. Dokaz: XX vijek. U kojem je Evropa proizvela dva Svjetska rata – što je bilo više gadluka nego je i sama mogla podnijeti.
Macron za The Economist kaže kako Bosna ima problem sa džihadistima, te kako je ta zemlja tempirana bomba. Zvuči pametno, samo što nije tako.
Jer istinski evropski rasadnik džihadista su Francuska i, recimo, Belgija. Brisel je ne samo, praktično, premda ne formalno, glavni grad Evropske unije, nego i glavni grad evropskog ISIL-a, . Problem džihadista u Evropi, jasno, neće biti riješen time što pregovori o pridruženju Bosne neće biti otvoreni. Ali ako bi iz Evrope nogirali Francusku, Belgiju i, recimo, zašto da ne, Holandiju – takva Evropa bi bila mnogo sigurnija od terorističkih napada.
Bosna, Crna Gora, Srbija i ostale balkanske zemlje, bezbjednosni su problem za sebe i komšije, ali ne i za EU. Francuska, međutim, kao i svaka imperijalna sila, jeste bezbjednosni problem za sve male nacije na svijetu. Ako ne vjerujte, pitajte stanovnike Libije.
U EU nas, dakle, neće primiti. Nego će nas, umjesto toga, utjerati u nekakvu novu Jugoslaviju. Koja će se zvati drugačije a njen će život početi ekonomskom unijom. Kao da ona Jugoslavija nije bila dovoljno balkanska, u ovu novu, drugog imena, umjesto Slovenije i Hrvatske spakovaće Kosovo i Albaniju. Biće, ta nova unija, so soli Balkana. Budući da bi bilo neracionalno sumnjati u zdrav razum stratega EU, moraću posumnjati u njihove dobre namjere.
Ono što ovaj prostor, prije svega ostalog (a tog ostalog je o-ho-ho) danas čini nestabilnim su dva živa, velikodržavna projekta: srpski i albanski. Ideja da se njihov uticaj kontroliše tako što će se ta dva nacionalizma i države na čije teritorije oni pretenduju (BiH, Makedonija, Crna Gora) ugurati u zajedničku državu/savez, tako da svi Srbi i svi Albanci žive u istoj državi/savezu/nazovi to kako hoćeš… nije tek idiotska, nego i vrlo opasna. Jer: a šta će se, molim vas, desiti kada se sutra, prekosutra ili zaksutra taj savez raspadne? Šta, ako ne rat, opet?
Nego, neka sutra – o njemu ćemo sutra.
Vratimo se na juče – na Makronovo „nećemo Balkan u EU“.
Interesi sila
Ona, EU, nije stvorena zbog Balkana, nego, prevashodno, zbog interesa Francuske, Njemačke i SAD. Kao što se EU zbog Balkana neće ni raspasti – nego će se to, desi li se, odnosno kad se desi, zbiti zbog interesa, jopet, Francuske, Njemačke i SAD.
Naše su države, dakako, korumpirane, raspale, zapravo uvrede za ideju države. No to nije razlog rečenog nam „ne“.
Balkanu nije namijenjena uloga Evrope, nego evropske kolonije. Balkan je teritorija sa koje će evropske banke u trezore smještene u uzoritim demokratijama odnositi novac, a stanovništvo koje tu teritoriju naseljava koristiti kao radnu snagu: stanovništvo, recimo, od marta sljedeće godine moći će po olakšanoj proceduri raditi u Njemačkoj, koja ima ozbiljan manjak jeftine radne snage.
EU priča o demokratizaciji, usvajanju evropskih standarda i dekorumpiranju Balkana je tek neznatno izmijenjeni stari kolonijalni narativ. Naravno da BiH, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Srbija i Makedonija nisu demokratije. Naravno da su ovdašnji lideri i političke elite korumpirane do srži. Ali to nije poenta. Narativ o primitivnom Balkanu koji treba demokratizovati i evropeizovati zapravo je samo updateovani kolonijalni narativ o divljacima koje treba hristijanizovati i civilizovati.
Znam, znam, braćo i sestre… Kako mogu tvrditi da ste mali i beznačajni, kad ste vi svijetu dali Teslu, kravatu i Albertovu Milenu? Kako mogu tvrditi da živite u kolonijama, kad su vaši preci prolili rijeke krvi za vašu slobodu? Ali kako biste, ako ne kolonijom, nazvali zemlju koja je strancima već prodala obalu, telekomunikacije, banke, a sutra će i aerodrome, puteve, luke…
Savremeni kolonijalizam
Slobodno tržište znači baš to: ideološku konstrukciju pod kojom se sprovodi savremeni kolonijalizam.
Moraću se složiti sa samim sobom, koji je napisao:
“Moderni kolonijalizam, u poređenu sa onim klasičnim, ima bezbroj mana i niti jednu vrlinu. Jer nekada bi, kada bi te okupirali, nešto u okupiranoj zemlji morali napraviti: na primjer željeznicu, kao Englezi u Indiji, ili tramvaj, Vijećnicu i do danas najljepši gradski kvart, kao Austrijanci u Sarajevu. Onda, kad im imperija propadne, tebi barem nešto ostane. Danas, kada kolonizatori nisu države, nego kompanije: ni to. Danas otvore staklenu kancelariju, zaposle 10 slabo plaćenih primjeraka lokalnog stanovništva i samo muzu pare iz države – čiji je zadatak da ih neprekidno oslobađa takozvanih “biznis barijera”, pod koje spada sve što njima smanjuje profit”.
Ne manji problem od kolonizacije izvana je ono što možemo nazvati unutrašnja kolonizacija: činjenica da zemlju kolonizuje njena takozvana “elita”.
Ta dva procesa – kolonizacija izvana i iznutra – nisu u suprotnosti, nego u sinergiji. Kolonizatori, niti jedni niti drugi, ne mogu biti vaši prijatelji i saveznici – ne više nego što u savezništvu i prijateljstvu mogu biti eksploatator i resurs.
Piše: Andrej Nikolaidis za Al Jazeera
