PRIJAVA
Možda ćete se iznenaditi, ali niko u državi, bez obzira na njegov društveni ili materijalni status, ne može ni graditi ni rušiti bez saglasnosti gradske službe za urbanizam (u skladu s Zakonom o prostornom uređenju i građenju). Ove se saglasnosti izdaju na osnovu planske dokumentacije nižeg reda (regulacioni planovi i urbanistički projekti), a oni se, pak, izrađuju na osnovu planske dokumentacije višeg reda (urbanistički i prostorni planovi). Niko ne može graditi bez saglasnosti ni na selu, ni na periferiji, a kamoli u centru grada. Graditi šta se hoće može se samo ako se gradi bespravno.
Zašto je to tako? Zato što su arhitektura i urbanizam “opasni”. Mogu vam uljepšati život, kao što vam mogu nauditi, zagorčati ga, pa čak vas i ubiti a da toga niste ni svjesni. Objekti koje gradimo traju veoma dugo – nekoliko stotina godina i duže – a posljedice loših odluka u prostoru ne trpite samo vi, već i vaša djeca, unuci, praunuci, čak i čukununuci. Planovi su i izumljeni upravo zato da bi postojao konsenzus između zajednice i pojedinaca koji, na ovaj ili onaj način, žele ostaviti svoj trag u prostoru.
U slučaju Hotela Internacional ne postoji planska regulacija koja podržava dogradnju predviđenu nedavno promoviranim idejnim projektom Inter City Centar. Da budem jasan – ne postoji plan nižeg reda (regulacioni plan) koji predviđa ovakvu intervenciju, niti se u važećem planu višeg reda (Urbanistički plan Zenice iz 1983.) mogu pronaći upute koje bi otvorile mogućnost iskazanim ambicijama. Prema onome što možemo vidjeti iz planske dokumentacije, prostor na kojem je planirano proširenje Hotela Internacional može samo biti upravo ono što danas i jeste – prazan prostor.
Da li za to postoji razlog?
Dvorište Hotela Internacional u Zenici ostalo je neizgrađeno jer postojeći stadion Bilino polje, kao i svi drugi primjereno projektovani i planirani stadioni na svijetu, prema propisima i standardima mora imati perimetar praznog prostora oko sebe. Taj prostor nije mali i potreban je stadionu zbog pražnjenja tribina, evakuacije u slučaju požara ili drugih neželjenih situacija. Potreban je i zbog intervencija hitne pomoći, dostavljanja opreme i medijskih vozila te zbog mogućnosti efikasnog interveniranja policije u slučaju navijačkih nereda.
Iako UEFA/FIFA ne preciziraju veličinu perimetra u metrima, s obzirom na to da njegove dimenzije ovise o kapacitetu stadiona, ono što se očekuje prilikom projektovanja i planiranja stadiona jeste da se uradi crowd-flow studija koja se mora uskladiti s lokalnim upravnim i sigurnosnim zahtjevima (policija, vatrogasci, gradski planovi). UEFA/FIFA očekuju da se takva studija napravi i da perimetri budu projektovani prikladno vrsti i karakteru događaja te kapacitetu stadiona.
Koliko je poznato, ovakva studija za projekt proširenja stadiona Bilino polje nije napravljena, iako su već prezentirana dva idejna projekta. S obzirom na to da nemamo studiju, ne možemo znati koliki će perimetar biti potreban, ali možemo pretpostaviti da za stadion kapaciteta 30.000 posjetilaca on definitivno neće biti mali.
Kako spriječiti nacionalnu blamažu
Kada bi se ostvarila prezentirana dogradnja Hotela Internacional, perimetar slobodnog prostora oko stadiona bio bi ozbiljno načet, čak i u slučaju kada se planirano širenje stadiona ne bi desilo. U kombinaciji s proširenjem stadiona, posljedice bi bile katastrofalne. Drugim riječima, vrlo je izvjesno da bismo došli u situaciju da imamo nov, proširen stadion (izgrađen i našim i tuđim novcem), koji ne bi bio u skladu s UEFA/FIFA pravilima.
Ovo bismo vjerovatno saznali na kraju, neposredno nakon tehničkog prijema, kada je sve već gotovo. Iako sam navikao na razne lične i kolektivne poraze, taj trenutak nacionalne blamaže ne želim doživjeti.
Dakle, priča o problematici proširenja stadiona i njegovog odnosa prema dogradnji Hotela Internacional nije vezana za imovinsko-pravne odnose, niti za to da proširenje stadiona zadire u česticu Hotela Internacional. Problem je u tome što bi se na ovaj način ostalo bez prostora koji je stadionu neophodan da bi bio usklađen s obavezujućim UEFA/FIFA standardima.
Kako je onda, s obzirom na to da ne postoji planska dokumentacija, moguće da se predmetna dogradnja Hotela Internacional vrlo samopouzdano prezentira kao nešto što je sasvim izvjesno?
Bojim se da je mogućnost ove dogradnje već “ugrađena” u novi, sporni Urbanistički plan Grada Zenice, o kojem se ovih dana burno raspravlja i koji će kroz narednih nekoliko sedmica ići na usvajanje.
Ukoliko su navedene pretpostavke tačne i ukoliko on bude usvojen, vjerovatno će se pristupiti izradi novog regulacionog plana za ovu zonu, unutar kojeg bi “u paketu” prošli i dogradnja Hotela Internacional i proširenje stadiona Bilino polje.
Postoji i druga mogućnost (najgora) – da o tome odlučuje Komisija za davanje stručnog mišljenja, čiji bi rad također bio omogućen usvajanjem novog urbanističkog plana. “Komisija” je zastrašujuća opcija jer omogućava zaobilaženje javne rasprave.
Ajfelov toranj našeg mikrokosmosa
Hotel Internacional se prema prezentiranoj dogradnji mijenja do neprepoznatljivosti. U prezentaciji i izjavama navodi se da je Hotel Internacional očuvan u procentu od 90 %. Pogledajte slike i prosudite sami: čega je 90 % sačuvano? Možda armature i betona?
Već je u brojnim apelima i reakcijama stručnjaka (među kojima nije UNESCO) navedeno da se radi o objektu izvanredne arhitektonske vrijednosti, djelu nedavno preminulog arhitekte Slobodana Jovandića, dobitnika prestižne Borbine nagrade. Jovandić je Borbinu nagradu dobio za Hotel Zenit, koji je, kao i Hotel Internacional, također izgradila Željezara Zenica – podatak na koji Zeničani trebaju biti ponosni. Iako je većina građana ovu informaciju primila k znanju, stječem dojam da značajnom broju građana nije do kraja jasno zašto je nama arhitektima ovaj objekt tako bitan – i zašto bi i njima trebao biti bitan.
Razloga je mnogo (ambijentalni, identitetski, umjetnički, tehnički, tehnološki, oblikovni) i, ako krenem detaljno pisati o tome, ovaj bi se tekst mogao pretvoriti u knjigu. Zbog toga ću sve pojednostaviti i svesti na nekoliko razumljivih argumenata.
Naprimjer, konzola (prepust, ovjes) od cca 15 metara koja natkriva glavni ulaz u objekt maestralno je tehničko-tehnološko postignuće vrijedno divljenja.
Osim njene vidljive veličine, ono što je naročito fascinantno jeste ono što se ne vidi – ova konzola sa suprotne strane nema klasičan kontrateg koji sprečava njeno prevrtanje. Drugim riječima, ona je nešto što je nevjerovatno teško isprojektovati, izračunati, izvesti i iskontrolirati. Jednostavno kazano – na svim nivoima ovaj je poduhvat herojski.
Prisjetite se, koliko ste ovakvih arhitektonskih poduhvata vidjeli u životu, na slikama ili uživo? Uz sve to, radi se o objektu starom 50 godina. Koliko je teško i koliko je hrabrosti potrebno da se nešto slično predloži i izvede danas, u 2025. godini, najbolje vam mogu potvrditi arhitekti, kolege konstrukteri, a naročito izvođači građevinskih radova. Toliko je teško da mi arhitekti danas, 50 godina poslije, ovakve ideje autocenzurišemo još na nivou podsvijesti, tako da ih uopće ne predlažemo. Ne predlažemo ih jer veoma dobro znamo da je građevinska industrija Bosne i Hercegovine doživjela regresiju i da danas ne postoje ludo hrabri, benevolentni i potentni investitori kakva je bila Željezara Zenica.
Možda građani Zenice u ovome ne vide vrijednost, kao što ni građani Pariza nisu vidjeli vrijednost u Ajfelovom tornju – ali sjetite se da je Ajfelov toranj danas ne samo simbol Pariza već i cijele Francuske. Ne želim pretjerivati, ali na neki način konzola na Hotelu Internacional predstavlja Ajfelov toranj u našem mikrokosmosu.
Prezir prema modernističkom naslijeđu
Važan razlog za očuvanje Hotela Internacional općenit je i tiče se našeg odnosa prema modernističkom naslijeđu. Period modernizma rijedak je historijski trenutak u kojem se imena naših ljudi spominju kao imena autora. Razmislite i informirajte se: odakle su dolazili arhitekti koji su ovdje gradili za vrijeme vladavine Austro-Ugarske, ili oni koji su ostavili svoj trag u osmanskom periodu? Malo ih je bilo iz Bosne i Hercegovine – ako ih je uopće i bilo. Mahom su dolazili iz onih dijelova oba carstva koji su bili bliži imperijalnim centrima.
Mi se danas divimo i osmanskom i austrougarskom naslijeđu (i trebamo se diviti) i zaštitili smo gotovo sve iz tih perioda (i trebamo zaštititi). Modernizam je, međutim, mahom ostao nezaštićen.
Pitam se, je li normalno da smo arhitekturu svih prethodnih perioda naučili cijeniti, iako se dominantno radi o kolonijalnom naslijeđu, dok modernizam – koji je, ako ništa drugo, na nivou autorstva autentično naš – bespoštedno šutiramo kao loptu na Bilinom polju?
Mislim da bi trebali biti ponosni što su Hotel Internacional gradili naši ljudi – vaši očevi i majke, djedovi i nane/bake – svojim glavama i rukama. Na kraju krajeva, gradila ga je naša Željezara, ista ona koja nas je sve hranila i obrazovala. Ako postoje Zeničani koji nisu uspostavili emotivan odnos s ovom spoznajom, ja ih duboko ne razumijem.
Vizija
U državu, kanton i grad se ne uzdam. Pomalo se uzdam u građane Zenice, iako sam svjestan da su godine kokuzluka i impresivan niz kolektivnih poraza učinile svoje – ljudi su se povukli u svoja četiri zida.
Uzdam se i u to da je investitor koji je kupio Hotel Internacional ipak razuman čovjek i da će razmisliti o argumentima koje sam naveo.
Za nepostojanje planova trebao je znati prije kupovine Hotela, ali je vjerovatno ipak odlučio kupiti ga, s obzirom na to da nepostojanje planova ne zaustavlja ni druge, manje ili više sporne investicije u gradu. Jednostavno je pošao putem kojim i mnogi drugi idu. Planova nema, države nema, ali se sve može kada se hoće.
Sumnjam da je razmišljao o problemu kulturno-historijskog naslijeđa, jer o tome gotovo niko ne razmišlja – i ja ga za to ne krivim. O tome su trebali razmišljati država, entitet, kanton i grad.
Svi smo mogli dokučiti da se u ovom slučaju radi o pažnje vrijednoj arhitekturi nakon emitovanja epizode Grad radnika i arhitekata iz serijala Betonski spavači. Iako je ova epizoda veoma popularna među Zeničanima, očigledno nije bila dovoljna.
Ruku na srce, koliko god nama kokuzima pet-šest miliona izgledalo veliko, Internacional je kupljen jeftino. Stanovi u centru Sarajeva trenutno koštaju po milion maraka – on je, dakle, kupljen za vrijednost nekoliko “napucanih” stanova.
To je dobra vijest, jer znači da period otplate ne bi bio dug ako bi se objekt jednostavno obnovio. Niko ne traži faksimilsku obnovu (opsežnu), jer ni Hotel Internacional nije Koloseum, kao što nije ni ruina. Objekt je vjerovatno najbolje očuvani primjerak modernističke arhitekture u Bosni i Hercegovini – i u eksterijeru i u enterijeru – što znači da mu nije potrebna rekonstrukcija, već obična, malo pažljivija adaptacija. Na ovaj način bi se, također, ubrzao proces stavljanja investicije u pogon, jer za ovakvu intervenciju ne treba godinama čekati na usvajanje planova i pokretanje njihove izrade. Troškovi “podmazivanja” u ovom su slučaju također značajno manji, a svi mi veoma dobro znamo kako to funkcionira i šta “podmazivanje” znači.
Iako se prezentirana, sporna dogradnja i rekonstrukcija Hotela predstavlja kao “vizionarska” i “futuristička”, ona to suštinski nije. Riječ je o općezastupljenoj, pomalo dosadnoj i ofucanoj logici zarade kroz gomilanje kvadrata. Takvu logiku nije teško razumjeti – to je najbrži način oplodnje kapitala: izgradite gomilu kvadrata i prodate ih. Uz sve to izgledate kao heroj – “raji” se predstavljate kao neko ko donosi “progres”, iako je samo po sebi jasno da bi većina Zeničana najveći hajr od ovog projekta imala jedino u vidu fotografija “napucane zgrade” objavljenih na Instagramu.
Ono za što niko do sada, ne samo u Zenici, nije imao hrabrosti jeste to da se kroz pametan pristup u isto vrijeme obnovi kulturno-historijsko naslijeđe i napravi dobar posao. To, naravno, nije jednostavno, jer za takav pothvat nije dovoljna samo ljubav prema gradu, patriotizam i odgovornost, nego i vizija, pronicljivost i poslovna hrabrost. Kada bi trenutni vlasnik Hotela Internacional krenuo tim putem, vjerujem da bi mu svi oni koji se sada bune dali ogromnu podršku. U tom slučaju, za mene bi on bio heroj, istinski vizionar – čovjek koji se izdvaja od mase uskogrudnih investitora koji isključivo vide trenutni interes koristeći dobro oprobane, neinventivne metode brze i velike, ali sumnjive zarade.
Kažu da se u gradskim kuloarima u Zenici ovih dana vrijednost pogleda sa Hotela Internacional procjenjuje na 20 miliona KM. Interesuje me, koliko košta naše dostojanstvo?
v. prof. dr. Vedad Islambegović dipl.ing. arh.
