PRIJAVA
Povreda na poslu kao poseban vid zaštite radnika nije posebno regulisana odredbama Zakona o radu. To nikako neznači da radnik nema pravo da potražuje naknadu štete za nastalu povredu na radu. Naknada štete je regulisana odredbom člana 93 Zakona o radu koja glasi:
„(1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.
(2) Pravo na naknadu štete iz stava 1. ovog člana, odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.
(3) Naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ne smatra se naknadom štete. na o radu koja glasi:“
Analizirajući ovu odredbu jasno se zaključuje da radnik ima pravo na naknadu štete koju pretrpi u vezi sa radom, a savim sigurno povreda na radu je ta vrsta štete. Postavlja se dodatno pitanje: Koju vrstu štete radnik može potraživati? Šteta koju radnik može potraživati je materijalna i nematerijalna. Materijalna šteta je šteta troškova liječenja, razlika umanjenje plaće ako ju je imao tokom spriječenosti da radi kao i drugi materijalni troškovi koje je radnik imao tokom liječenja kao napr. troškovi prevoza i sl. Nematerijalna šteta je šteta koja nastane zbog duševnih bolova koji nastanu usljed fizičkog straha, fizičkih bolova ili naruženosti. U nematerijalnu štetu spada i stepen umanjenje životne aktivnosti – kako je osiguravajuća društva oslovljavaju kao trajni invaliditet.
Kao što smo rekli ovu vrstu štete je dužan da nadoknadi poslodavac. U praksi je veoma malo slučajeva da radnik utuži poslodavca u privatnom sektoru, dok je u državnom sektoru to češći slučaj. Razlog toga je strah radnika od otkazivanja ugovora o radu od strane poslodavca. Kako su poslodavci svjesni rizika radnika od povrijeđivanja veliki broj poslodavaca osigurava svoje radnike po osnovu kolektive police osiguranja. Ta osiguranja su relativno povoljna za poslodavce jer se plaćaju u mjesečnim premijama na dosta male novčane iznose. Osiguranja ne pokrivaju recimo nemetrijalne štete koji su najčešći oblici šteta. Ovim osiguranjima je pokriven trajni invaliditet koji koji je ograničen sa dva faktora. Prvi faktor je procjena stepena invalidnosti. Stepen procjene invalidnosti procjenjuju vještaci koji u redovnim postupcima angažuju osirguravajuća društva. Drugi faktor je visina osigurane sume. Recimo ako je stepen invalidnosti 2 % a visina osigurane sume 100 000, visina štet će biti 2000,00 KM. Ovo objašnjavamo da radnici obrate pažnju sta i kako njihov poslodvac osigurava. Ponavljamo da ova osiguranja nisu obavezna. Ako je radnik nezadovoljan procjenom vještaka, a prigovor se odbije, naredna istanca je sudska zaštita. Pred sudom se angažuju sudski vještaci na temelju kojih nalaza sye donose osudjujuće presude.
Ono što predlažemo je da radnici instiraju od poslodavca da ih kolektivno osigura na što veću sumu jer premije tih osiguranja nisu velike. Na osiguranjima treba insistirati makar radnik plaćao dio premije.
I na kraju svaki radnik koji doživi povredu na poslu mora znati da ima pravo na naknadu štete bez obzira šta o tome njemu govorili pretpostavljeni!
