PRIJAVA
Ahmed Hrustanović, drugi imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, u rodni grad se vratio prije nekoliko godina. U Srebrenici je našao mir sa suprugom i djecom. U genocidu mu je ubijen otac Rifet, kojeg je zadnji put vidio u aprilu 1993. godine. Tada se razdvojila porodica Hrustanović, piše Anadolu Agency (AA).
“U aprilu 1993. godine izašao sam sa majkom i sestrom iz Srebrenice, nakon masakra koji je bio na poligonu 12. aprila. Tada je dolazio UN sa konvojima i babo nas je ubacio u konvoj. Otišli smo za Tuzlu. To je bio zadnji put da sam vidio oca. Mama je bila trudna. Tamo se rodio moj brat koji nikada nije vidio oca”, ispričao je Hrustanović.
Otac Rifet je svojoj porodici slao pisma iz Srebrenice putem Crvenog križa. Na isti način je dobijao odgovore od porodice iz Tuzle.
– Ubijeni svi punoljetni muški članovi porodice –
“Dopisivali smo se više od dvije godine. Jedino što imam od babe su ta pisma i dvije slike. Ništa više. Od mojih muških članova porodice niko nije preživio, koji su bili punoljetni – otac, dvojica djedova, amidže, dajdže. Od šeste godine sam odrastao sa majkom, nenama, tetkama. Zaboravio sam kako je nekoga nazvati babom, amidžom, dajdžom. Sve mi je pobijeno”, ispričao je Hrustanović.
Konačna presuda Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS) u Hagu bit će izrečena 8. juna ove godine. Prvostepeno Mladić je, uz ostalo, osuđen za genocid nad Bošnjacima u području Srebrenice 1995. Tom prilikom ubijeno je oko osam hiljada, uglavnom bošnjačkih muškaraca.
“Kao i sve žrtve genocida, nadam se da će dobiti maksimalnu kaznu, da će se konačno krenuti s tim da se i sudovi, svijet i javnost obračunava s počiniteljima genocida i najvećih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata”, izjavio je Hrustanović.
Smatra da svi koji su učestvovali u genocidu, koji su počinili zločine, ubistva, koji su učestvovali u kopanju masovnih grobnica, trebaju da izađu pred lice pravde i da odgovaraju za ono što su počinili.
Hrustanović danas s porodicom živi u gradu u kojem pojedinci javno veličaju ratne zločince.
“Preteško je. Nekada se čovjek toliko razočara da kaže: ‘Što mi to treba u životu, što mi treba da sve to gledam?’ Dođe mi da odem odavde i da nisam više tu. Ali, šta bih time dobio? Mi, kao žrtve genocida, moramo pričati, moramo upozoravati, opominjati, moramo se boriti protiv toga kada niko drugi neće. Mi, kao žrtve genocida, moramo upirati prstom u svakog zločinca”, rekao je Hrustanović.
– Suživot, ipak, moguć –
Prema njegovim riječima, osobe koje su učestvovale u strašnim zločinima u ratu 1992-1995. i danas se slobodno kreću gradom u kojem je u julu ‘95. počinjen genocid.
“Zašto sudovi ništa ne rade? Zna se ko je to radio. Nadam se da će doći vrijeme kada će naši organi uraditi pravu stvar, da će uraditi to da se svi zločinci privedu pred lice pravde i da se kazne”, kazao je Hrustanović.
Imao je mogućnost da živi u nekom drugom gradu. U Sarajevu je studirao, oženio se i započeo novi život.
“Međutim, ono što sam proživio u prošlosti nije mi dalo mira. Hvala Bogu, dobio sam priliku i smogao snage da dođem u Srebrenicu da živim. Tu sam svoj na svom. Tu se najljepše osjećam. Ovdje ću nešto učiniti, učiniti da se čuje glas žrtava, da mi nešto pokušamo uraditi jer neko drugi neće. Nama, koji smo tu, lijepo je bez obzira na to sa kakvom prošlošću živimo”, izjavio je Hrustanović.
Smatra da je u Srebrenici, ipak, moguć suživot.
“Suživot sa običnim ljudima je na jednom finom nivou. Mi nemamo problem pričati, popiti kafu i družiti se sa onima koji nisu prljali svoje ruke. Nikada nismo imali taj problem. Ali, problem je kada sjedimo do čovjeka za kojeg znamo da je učestvovao u genocidu, a ništa nije poduzeto da odgovara za ono što je učinio. Institucije su tu zakazale”, poručio je Hrustanović.
