PRIJAVA
Ni do danas, dvadeset i devet godina od početka opsade Sarajeva, nije podignuta nijedna optužnica protiv direktno odgovornih za napade snajperima i artiljerijom na grad i njegove stanovnike, iako je u presudama protiv bivših komandanata Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) utvrđeno da su zločini bili sistemske prirode.
Sarajevski civili napadani su snajperskim i artiljerijskim projektilima dok su obrađivali vrtove, kupovali na pijaci ili čistili gradske ulice. Na njih je pucano dok su bili na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima.
Napadi su uglavnom poduzimani danju. Nisu bili odgovor ni na kakve vojne prijetnje.
Ove zaključke iznio je predsjedavajući sudija Alphons Orie kada je Stanislava Galića proglasio krivim za kampanju terorisanja civila u Sarajevu u perioduod 1992. do 1994. godine, dok je bio komdandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a.
Zločini su bili takvih razmjera da je Orie osudio Galića na doživotnu kaznu zatvora. Izričući presudu, sudac je kao posebnu otežavajuću okolnost naglasio da su djeca bila meta napada dok su se igrala ili šetala ulicom.
Jedan među više od 1.500 dječaka i djevojčica koji su izgubili život tokom troipogodišnje opsade Sarajeva bio je Mirza Imamović.
Njegova majka Zlatka Imamović prisjetila se kako je jednog dana čula eksploziju i strčala niz stepenice ispred kuće sa suprugom dozivajući Mirzu, koji se igrao vani.
– Dim je bio… Ništa pred očima ne vidiš, ne znaš šta se dešava, trčimo stepenicama, ne znamo šta se dešava, dozivamo: ‘Mirza, Mirza’… U jednom momentu sam vidjela kako moj Mirza leži, na stepenicama, mrtav… To je taj trenutak s kojim ja idem na spavanje, to je taj trenutak s kojim se ja svako naredno jutro budim, cijeli svoj život – ispričala je Imamović.
Za smrt dječaka Mirze Imamovića, kao i za ubistva i ranjavanja hiljada Sarajlija tokom opsade grada, koja je trajala od 1992. do 1995. godine, pred Tužilaštvom BiH nikada nije podignuta nijedna optužnica.
U Državnom tužilaštvusu rekli da imaju nekoliko istraga koje se tiču zločina u sklopu opsade, ali odbili su da odgovore na upit Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) zbog čega od početka rada nisu podigli nijednu optužnicu za ove zločine.
Pravni eksperti tvrde da je, s obzirom na hijerarhijsku strukturu VRS-a, kao i zahvaljujući dokazima i svjedočenjima u Haagu, moguće utvrditi veliki broj direktnih počinilaca zločina.
Istina haških dokaza
U Haagu je, osim Galića, za terorisanje građana Sarajeva osuđen i njegov nasljednik na poziciji komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.
Prvostepenim presudama su za kampanju terora nad civilima snajperskim i artiljerijskim napadima osuđeni i bivši politički i vojni vođa Republike Srpske – Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Karadžiću će konačna presuda biti izrečena ovog mjeseca, a Mladiću iduće godine.
Presudama Haškog tribunala utvrđeno je da su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je trajala tri i po godine. Cilj ove kampanje, kako se navodi, bilo je stavljanje pritiska na vlasti u Sarajevu.
Kao šesnaestogodišnjakinja u Sarajevu je ranjena i Irena Antić, danas novinarka Federalnog radija. Prisjetila se kakoje snajperskim hicem pogođena dok je nosila drva za grijanje.
– Mi nismo znali, kada se danas skupimo, koga sutra možda više neće biti… Znali smo se šaliti da na svakoj granati, metku, piše nečije ime, samo je bilo pitanje kada će ga stići… Ja sam bila svjedok masakra i na “prvim” i na “drugim” Markalama, vidjela sam i ono što se desilo u tadašnjoj Vase Miskina. Kad je bio masakr na Pivari, bila sam nešto više od sto metara udaljena s kanisterima. Nekako mi je sve to izgledalo kao rulet, i kad sam ja došla na red, nekako mi je “to bilo to” – ispričala se ona.
Opsadu Sarajeva u proljeće 1992. godine uspostavio je Četvrti korpus Jugoslavenske narodne armije (JNA) s jedinicama Teritorijalne odbrane (TO).
U skladu s odlukom o povlačenju JNA iz BiH, Narodna skupština Republike Srpske je donijela odluku o formiranju Vojske Srpske Republike BiH. Sarajevsko-romanijski korpus je postao jedna od operativnih formacija te novoformirane vojske i u svom sastavu na direktnoj vezi, pored komande korpusa i prištapskih jedinica, imat će od šest do 13 brigada u zavisnosti od promjena koje su se dešavale tokom perioda rata.
– Sve brigade su bile direktno podređene komandantu korpusa. Direktnu komandnu odgovornost za sva dešavanja u zoni odgovornosti, prije svih imao je komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa – kazao je bivši brigadir Oružanih snaga Alija Kozljak.
Galić je na dužnost komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa imenovan u septembru 1992. i na toj funkciji ostao je do 1994. godine, kada ga mijenja Milošević. U prvim mjesecima rata, prema haškim dokumentima, komandant je bio Tomislav Šipčić.
Na položajima oko grada Sarajeva, prema dostupnim podacima, bilo je razmješteno više od 1.700 različitih haubica, topova, minobacača, višecijevnih raketnih bacača, samohotki, preko 100 tenkova, oko 150 oklopnih transportera, više od 500 protuavionskih topova i mitraljeza, iz kojih susvakodnevno vršena dejstva po gradu Sarajevu i njegovom stanovništvu.
Odgovornost komandanata brigada
Balističar Berko Zečević je u Haagu napravio analizu u kojoj je na 70 slučajeva granatiranja pokazao da su projektili ispaljeni s teritorije pod kontrolom jedinica Sarajevsko-romanijskog korpusa.
– Pokazao sam djelovanje minobacačkih projektila 100 milimetara, šta se dešava, gdje se nalaze nosači stabilizatora kada udare u tlo, kad su 20 ili 30 metara udaljeni, i to jasno eliminira bilo kakve sumnje odakle je došao projektil. S teritorija pod kontrolom Armije BiH to definitivno nije ispaljeno, sigurno jeste iz dubokih teritorija koje je kontrolisala VRS – rekao je Zečević.
Granatiranje su, prema Kozljaku, vršile jedinice 1. sarajevske mehanizovane brigade Lukavica, 2. pješadijske brigade Lukavica, 2. motorizovane brigade Sokolac, 1. ilidžanske lake pješadijske brigade Lukavica, 1. ilijaške lake pješadijske brigade, Igmanske lake pješadijske brigade i Koševske lake pješadijske brigade.
Svaka brigada, kako je kazao Kozljak, imala je svoju zonu odgovornosti kao dio prstena opsade Sarajeva, te je sa svojih borbenih položaja direktno granatirala grad.
– Za sve aktivnosti brigada, u svojoj zoni odgovornosti, koja je bila jasno precizirana, bili su direktno nadležni komandanti brigada – pojasnio je on.
Koristeći haške dokaze, kao i brojna svjedočenja bivših pripadnika Sarajevsko-romanijskog korpusa, novinarka Dženana Karup–Druško objavila je spisak osoba koje su tokom rata bile na položajima oko grada.
– Vi imate u dokumentima ime čovjeka koji je bio glavni za sve snajperiste u gradu –tačno se zna gdje je koje snajpersko gnijezdo bilo, odakle je ubijeno najviše građana –i svi ti ljudi su na slobodi. Ja jesam objavila imena, ne prejudicirajući ničiju krivicu, ničiju odgovornost, ali ako je Sarajevsko-romanijski korpus držao tri i po godine opsadu grada, ako su svakodnevno ubijani ljudi, znači nečija odgovornost u tome mora postojati – rekla je ona.
U toku opsade grada, jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa koristile su protuavionske i aerosolne projektile protiv civilnih meta.
– U toku 1995. došlo je do raketiziranja jedne aerosolne bombe na Televiziju Sarajevo. U neposrednoj blizini su djelovali na Tvornicu žice, pa onda neboder, gdje je pogodila zgradu na osmom spratu, gađano je i Predsjedništvo… Nepobitno sam utvrdio da su to bili aerosolni projektili, utvrdio zone, a bilo je više zona odakle su gađani, iz područja Vogošće, šire zone Lukavice, dolje iza Tvornice ćilima i zona prema Rajlovcu – kazao je Zečević.
Analiza Alije Kozljaka također navodi da je sarajevsko-romanijski mješoviti puk Lukavica bio odgovoran za napade iz haubice 155 mmi 105 mm, kao i višecijevnih bacača raketa 128 mm “Plamen” za posredno i direktno granatiranje Sarajeva.
Napadi ovim oružjem, kako je rekao Kozjak, korišteni su za nesumično i ciljano otvaranje vatre po stanovništvu grada, što je, kako je kazao, nehumano i zabranjeno konvencijama o ratovanju s obzirom da se koristi samo za zračne ciljeve.
Bez pravde za žrtve
Govoreći o snajperskim napadima, Kozljak je rekao da su direktni počinioci bili u sastavu bataljona, odnosno četa.
– Za njihove aktivnosti su direktno odgovorni komandanti bataljona, odnosno komandiri četa i vodova iz sastava četa bataljona pošto su naređenja za njihovu upotrebu, odnosno izvještaji o upotrebi i izvršenim aktivnostima išli na ovaj način – kazao je Kozljak.
Tužilaštvo BiH je podiglo ukupno 12 optužnica protiv bivših pripadnika vojnih, policijskih i paravojnih jedinica Republike Srpske za zločine počinjene u Sarajevu i okolini, ali nijedan od njih nije optužen za granatiranje ili snajpersko djelovanje.
Berko Zečević je rekao da je “šokiran” zato što ga niko nije kontaktirao kako bi pomogao na istragama.
– Nikada me niko nije kontaktirao da se utvrdi ko je osoba odgovorna za vođenje jedinica ili osoba koja je rukovodila pojedinim oruđem ili baterijom tog oruđa iz koje su ispaljivani projektili koji su nosili smrt – kazao je on.
Neprihvatljiva i nepodnošljiva zdravom razumu za Irenu Antić jeste činjenica da niko nije osuđen za zločine počinjene u periodu od aprila do septembra 1992. godine.
– Upravo to je vrijeme straha, najveće radoznalosti, a najmanje smo bili svjesni šta nam se dešava – dodala je Antić.
Zlatka Imamović je istakla da je boli što je procesuiranje odgovornih sporo s obzirom da je veliki broj roditelja ubijene djece već umro a da nisu dočekali pravdu.
– Ako se nastavi ići u ovom smjeru, bojim se zaborava, da niko neće odgovarati za ovo što je počinio. Ipak, jedna je generacija –1.601 dijete – bukvalno to je jedan grad, jedan grad je ubijen i da niko za to ne odgovara, to je žalosno i to boli – rekla je ona.
San joj je, kako je kazala, da pogleda u oči čovjeka koji je ispalio granatu koja joj je oduzela Mirzu.
– Želim da ga samo pogledam i da mu kažem šta mi je oduzeo, da mu samo slike pokažem, šta mi je oduzeo, da mu samo to pokažem i za mene bi dovoljno bilo samo to – rekla je ona.
(BIRN)
