PRIJAVA
Meho Bajrić Meša davne 1986. godine imenovan je za sekretara Službe unutrašnjih poslova Tuzla, a sve do 1997. godine bio je prvi čovjek bezbjednosti grada. Jedini je u regionu koji je na toj dužnosti bio u vrijeme SFR Jugoslavije, potom u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Skoro deceniju je bio na INTERPOL-ovoj potjernici koju je raspisala Srbija zbog navodnih zločina počinjenih 15. maja 1992. godine na tuzlanskoj raskrsnici Brčanska Malta. Svjedočio je bezbroj puta pred Sudom BiH i Sudom Srbije, a lani je njegovo ime sklonjeno sa potjernice i od tada je de facto slobodan čovjek.
Profesora sociologije, magistra političkih nauka, Mešu iz tuzlanskog naselja Mosnik, borba za cjelovitu i suverenu BiH koštala je mnogo, ali ne žali jer se ta cijena morala platiti.
“Koštalo me je neizmijerno, u svakom pogledu me je koštalo, ali to je bila moja profesionalna uloga. Ja sam radio takav posao, bio sam prvi čovjek bezbjednosti ovog grada deset godina i u Titovoj Jugoslaviji i u vrijeme neposredne ratne opasnosti i rata i postdejtonske BiH. Deset godina biti prvi čovjek bezbjednosti jednog grada to nema na prostorima ex-Jugoslavije. I to mi je satisfakcija u smislu da sam časno radio svoj posao“, kaže Bajrić za Anadolu Agency (AA).
U godinama agresije Tuzla je sačuvala obraz i odnjegovala svoju antifašističku tradiciju. Političke, policijske i vojne vlasti su radile u skladu sa Platformom Predsjedništva R BiH. Zbog toga je Tuzla, kao područje s dominatnim bošnjačkim stanovništvom, 1993. godine od Grada Barcelone dobila prestižnu nagradu za toleranciju. U Tuzli je bilo pojedinačnih zločina i to ne treba kriti, ali su svi zločini počinjeni u periodu 1992. – 1995. godina rasvijetljeni i procesuirani. Prema Bajrićevoj evidenciji ubijena su 23 civila, a on pominje slučaj ubistva profesora Ćire Matijevića i njegovog sina 1993. godine. Počinitelj je veoma brzo otkriven i procesuiran te osuđen na smrtnu kaznu. Međutim, smrtna kazna u BiH je ukinuta, a počinitelj ubistva je osuđen na 20 godina zatvora.
Zbog tih činjenica, ističe Bajrić, važno je pažljivo sagledati kontekst 15. maja 1992. godine. Već su bili okupirani Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Brčko… Napadnuta je Kalesija, 20-ak kilometara od Tuzle, a u Podrinju su počinjeni monstruozni zločini. U takvom ozračju je dočekan 15. maj ključni dan za odbranu Tuzle i okoline.
“Petnaestog maja, nažalost, došli su da opljačkaju naoružanje i materijalno-tehnička sredstva Teritorijalne odbrane Tuzle, Lukavca i Srebrenika. I, kada smo dobili saznanje da se pljačka ta imovina, mi smo se morali na neki način aktivirati da bi spriječili pljačku imovine jer bez toga nema Teritorijalne odbrane, nema budućeg Drugog korpusa Armije R BiH kao najjače formacije, najmnogoljudnije, nema ovog najvećeg slobodnog prostora i najmnogoljudnije sredine“, ističe Bajrić.
Kolona Jugoslovenske narodne armije (JNA), tada već nelegitimne vojne sile na prostoru BiH, krenula je iz kasarne mimo svih zakonskih procedura i obilježja. Pucali su na policajce, pri tom ubili trojicu, ubijena je žena u blizini benzinske pumpe u Slavinovićima. A, onda je na vatru odgovoreno vatrom.
“Sve u svemu policija je tog dana vršila svoj zakonski i ustavni zadatak, branila je pravo na život i imovinu građana, svih građana ovog prostora, pa i onih izbjeglih koji su našli spas u ovom gradu, a što je najvažnije, vidite kada smo tu noć 15. na 16. maj prikupili te razbjegle vojnike, dali pomoć ranjenim i prevezli ih u Klinički centar da se pruži prva pomoć, mi smo sutradan 200 vojnika sa naoružanjem, ličnim, pustili da idu svojim putem“, prisjeća se Bajrić.
Zbog stradanja vojnika na raskrsnici Brčanska Malta godinama je proganjan Ilija Jurišić, koji je bio uhapšen, a na potjernici su pored Mehe Bajrića bili Selim Bešlagić, Budimir Nikolić, Enver Delibegović i Muhamed Brkić. Bajrić smatra kako je ključna osoba i krivac za stradanje ljudi komandant tadašnje kasarne “Husinska buna“ potpukovnik Mile Dubajić.
“On je najodgovorniji čovjek jer je komandant kasarne. Sve greške koje je napravio, znači nije bilo nikakvog dogovora o izlasku niti je on nas na neki način respektovao. Mi nismo faktor, mi smo minorni, to je sila, agresorska, prema tome on je najodgovorniji iz nekoliko razloga“, kaže Bajrić i navodi kako Dubajić nije sukladno zakonu evakuisao vojsku te da sa njim nije bilo pregovora:
“Znači nema tu pregovora, Dubajić je sila, Dubajić je ohol, svirep, Dubajić ima iza sebe 17. korpus JNA i on je već izmjestio na Ozren jednu brigadu iz kasarne sa svim naoružanjem, formirao je čete u Smolući i Tinji i na neki način pogotovo gore u Požarnici, jake formacije. Ali je veoma interesantno da je u Kovačevom selu instalirao haubički divizion 155mm i da je na Badrama preko puta kasarne instalirao minobacače 120 mm koji su ostali do 16. maja. Znači uopšte nije imao namjeru da povuče vojsku iz Tuzle“, zaključuje Meho Bajrić na još jednu godišnjicu 15. maja konstatujući kako vlasti u Tuzli nisu imale duple aršine, da su radili u skladu sa važećim zakonima i Ustavom BiH, te da su branili i odbranili pravo na život svakog građanina.
