PRIJAVA
Majke Srebrenice i Podrinja u sklopu obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima obišle su masovna stratišta na kojima su na monstruozan način pogubljeni njihovi najmiliji u julu 1995. godine od strane vojnih, policijskih i paravojnih formacija iz RS-a i Srbije.
Tužna povorka je krenula ispred Čaršijske džamije u Srebrenici, a potom je u tom gradu Fatiha žrtvama genocida proučena ispred zgrade Osnovnog suda i zgrade stare policijske stanice. Majke i žene Srebrenice i Podrinja potom su obišla stratišta u Potočarima i uzvišenju Budak, a najemotivniji trenutak današnjeg pohoda bio je u Kravici, odnosno nekadašnjoj Zemljoradničkoj zadruzi, gdje je prema svjedočenjima preživjelih u Haškom tribunalu ubijeno oko 1.300 muškaraca i dječaka.
“Moj muž rahmetli se zvao Muris Sinanović, bio je u 32. godini život, najbolje godine. Bio je fin, visok 190 centimetara, bio je gromada od čovjeka i nikad nisam mogla da shvatim da moj muž ne može preći taj put da dođe i da se ponovo sretnemo na slobodnoj teritoriji Tuzle”, kaže Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja žena “Podrinja” iz Bratunca kojoj još uvijek odzvanjaju njegove posljednje riječi: “Čuvaj nam djecu”.
Porodice ubijenih Srebreničana nezadovoljne su procesuiranjem odgovornih za genocid. Ističu da je Haški tribunal pravosudnim organima Bosne i Hercegovine ustupio više od 800 predmeta sa oznakom A, ali se još uvijek ništa nije preduzelo na rješavanju tih slučajeva.
Nakon Kravice Fatiha je proučena ispred fudbalskog igrališta u Novoj Kasabi. Na tom mjestu su zarobljavani muškarci i dječaci, a potom su vođeni na strijeljanja širom Podrinja.
“Moj brat Kemal ubijen je ovdje u Novoj Kasabi, imao je samo 30 godina. Moj brat Ismet je imao 25 godina, a on je ubijen u Kravici. On je nosio ranjenika sa još dvojicom”, kaže Vasvija Kadić kojoj je u julu 1995. godine ubijen i otac te još mnogo članova šire porodice.
Zulfo Salihović je svojim očima gledao kako se njegovi bližnji, prijatelji, poznanici… odvode u smrt.
“Bio sam u neposrednoj blizini i imao sam priliku da gledam zarobljavanja u Novoj Kasabi. Dovodili su ljude na ovo igralište, a ima i još jedno igralište Ješina. Tu sam mogao da svjedočim da kada zarobe Bošnjake, odnosno kada se predaju, tu su postrojavani i skidani su im ruksaci i oni su uglavnom odvoženi vojnim, ali i civilnim vozilima prema Kravici”, kaže Zulfo Salihović, preživjeli iz kolone smrti 1995. godine.
Uslijedio je obilazak stratišta u Orahovcu, Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici. Svako mjesto strašnije jedno od drugog.
“Teško je doći na ova mjesta nama svima, na ova stratiša, jer znamo koliko je ovdje ljudi zarobljeno, koliko je ljudi pobijeno. Bude se emocije, sjećanja… Teško je”, kazala je Fadila Efendić, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”.
Sa svojom boli i tugom majke i žene Srebrenice i Podrinja su nakon obilaska stratišta u Podrinju otišle svojim kućama.
