PRIJAVA
Sedmog decembarskog dana 1988. godine na stadionu Pod Bijelim brijegom u trećem kolu tadašnjeg Kupa UEFA Velež je pobijedio škotski Hearts s nedovoljnih 2:1 i tako okončao svoju šestu evropsku misiju u historiji. Prethodno je u Edinburghu bilo 3:0 za škotskog predstavnika. Velež je u sezonu 1988./1989. zakoračio kao viceprvak, nakon što mu je u posljednjem kolu prethodne sezone u Jugoligi, izmakao šampionski pehar koji su “rođeni” po svemu bili zaslužili.
Pod sumnjivim okolnostima Velež se od trofeja morao oprostiti porazom od Slobode u Tuzli. Evropska priča nekoliko mjeseci kasnije započela je duelom s kiparskim APOEL-om, nastavljenja je eliminacijom portugalskog Belenensesa, a okončana je ispadanjem od Heartsa.
– Pauza duga 33 godine –
Niko od dvadesetak hiljada prisutnih na stadionu Pod Bijelim brijegom te decembarske noći ni najružnijem snu nije mogao predvidjeti da će prvi naredni evropski meč Velež igrati tek u julu 2021. godine.
“Sjećam se dobro tih utakmica. U Škotskoj smo loše odigrali, a ja sam se još i povrijedio pa na revanšu nisam ni igrao. Umjesto mene zaigrao je Zijo Repak”, prisjeća se u razgovoru za Anadolu Agency (AA) posljednje Veležove evropske avanture legendarni Sead Kajtaz.
Na pitanje da li je mogao zamisliti da će se na naredni evropski meč čekati 33 godine, odgovara:
“Ko je u to vrijeme mogao misliti da će se dogoditi rat i da Velež neće igrati kao domaćin na stadionu Pod Bijelim brijegom? Naša generacija je nestala sa scene, rasuli smo se po svijetu… Ja sam završio u Nurnbergu, Kodro u Španiji, Tuce i Švicarskoj”, nastavlja Kajtaz.
Osvajanjem trećeg mjesta u Premijer ligi Bosne i Hercegovine u tek okončanoj sezoni, Velež je osigurao nastup u pretkolu Konferencijske lige, što će biti prvo evropsko iskustvo “rođenih” od nezavisnosti Bosne i Hercegovine. BiH su u Evropi do sada, između ostalih, predstavljali Brotnjo iz Čitluka, Budućnost iz Banovića, Žepče, Slavija iz Istočnog Sarajeva, Modriča, Orašje, Leotar iz Trebinja, ali Velež nikada.
“Izuzetno sam ponosan i sretan što je Velež ponovo u Evropi. I istinski vjerujem da to neće biti nastup koji će trajati dva meča. Nadam se da će ova generacija nadmašiti moju kada je riječ o evropskim, ali i domaćim takmičenjima. Velež je ponovo u vrhu bh. fudbala, tu pripada, i nadam se da će tu zauvijek i ostati. To je moja velika želja”, govori Kajtaz.
– Nada u titulu za 100. rođendan –
Dio odlične generacije koju su predvodili Sead Kajtaz i Semir Tuce bio je i Velibor Pudar. Tadašnji golman “rođenih” vratio se u Mostar deset godina kasnije i s Veležom prošao nedaće koje su zadesile veliki klub. Upravo iz razloga što je prije 15 godina igrao i mečeve na stadionima poput onih u Grudama, Mramoru ili Zavidovićima Velibor je danas posebno sretan i ponosan.
“Podsjetit ću da je prije šest godina Velež bio pred gašenjem i da je, posebno znajući to, sve ovo danas zaista velika stvar. Ljudi koji su danas tu imaju viziju, klub su digli iz pepela pa svi mi koji volimo Velež, već priželjkujemo da u narednoj sezoni kada će klub proslaviti stotinu godina postojanja, po prvi put postane šampion. To ovi sjajni mladići predvođeni Feđom Dudićem – mogu”, smatra Pudar.
Tokom razgovora nam je otkrio još jedan zanimljiv podatak. Naime, tokom šest evropskih izleta, Velež nikada nije doživio poraz na stadionu Pod Bijelim brijegom. Tako je bilo i 1988. protiv Heartsa, ali ta pobjeda nije bila dovoljna za prolazak u četvrti krug. Velibor je meč gledao s klupe za rezervne igrače, a na golu je stajao Vukašin Petranović.
“To su bile fenomenalne utakmice. Nisu nam vjerovali, ali smo te godine od svih jugoslovenskih klubova naduže ostali u Evropi. Mislili smo da čak možemo eliminisati i Hearts, međutim Galloway, njihov najbolji igrač, nam je pokopao nade. U Škotskoj je postigao dva, a ovdje jedan pogodak i tu je bio kraj. Trener nam je bio Žarko Barbarić i to je bila posljednja sezona u kojoj je na okupu bila kompletna naša generacija”, prisjetio se Pudar.
– Sreća i ponos –
Dio Veležovih trofeja, opreme te ogroman broj značajnih dokumenata nakon progona sa stadiona Pod Bijelim brijegom sačuvao je dugogodišnji klupski sekretar Enes Vukotić. Životni vijek posvetio je, između ostalog i Veležu, pa je bio učesnik i svih evropskih mečeva koje je igrao ovaj klub.
“U prošlosti je Velež uvijek računao na Evropu. Bili smo željni naslova prvaka Jugoslavije do kojeg nismo uspjeli, a trebali smo. I u Evropi smo nekada mogli više, ali uvijek je nekako to izostalo spletom okolnosti. Recimo, naš prvi evropski nastup okončan je u četvrtfinalu Kupa UEFA, i to je dosad najveći evropski uspjeh, a ja mislim da smo tada mogli proći i u polufinale. Igrali smo protiv Twentea od kojeg smo bili bolji, i to nakon što smo eliminisali veliki Derby County. Podcijenili smo taj Twente, ne računajući da su to Holanđani koji su i u to vrijeme bili fudbalska sila. Sjećam se i tih posljednjih utakmica protiv Heartsa. Ovdje smo pobijedili 2:1, ali to nam nije bilo dovoljno”, priča Vukotić.
S velikom srećom dočekao je prvi Veležov plasman u Evropu nakon rata.
“To je zaista ogroman uspjeh i ostvarenje sna mnogih generacija Veležovih navijača. Mnogo je u ovom vremenu bilo nedaća po Velež. Toliko namještaljki, toliko nepravde, progon sa stadiona, igranje u nižem rangu… Pa nakon rata smo krenuli dalje bez igdje ičega. Danas kada vidim sve ovo budem sretan i ponosan i naravno vraćaju se slike tih velikih evropskih utakmica iz prošlosti”, kaže nam.
