PRIJAVA
Baziran na životnoj priči pisca za djecu i omladinu Fahrudina Kučuka film Lakonoga bosanskohercegovačke autorice Lejle Zvizdić zapis je o ličnoj tragediji čovjeka koji je uspio podnijeti gubitak supruge i kćerke.
Ostavši sam nakon iznenadne smrti supruge Fahrudin Kučuk dočekuje rat u Sarajevu kćerkom Aidom. Ne slutivši da će odlazak u sarajevsko naselje Grbavica biti sudbonosan i koban.
U metežu prvih dana opsade Sarajeva Fahrudin Kučuk gubi kćerku a film govori o njegovom nastojanju da se izbori sa tim strašnim gubitkom.
Autorica filma Lejla Zvizdić dugogodišnja je novinarka i TV voditeljica. Film Lakonoga biće prikazan na ovogodišnjem AJB DOC festivalu.
- Praviti dokumentarni film o prvom djetetu ubijenom u opkoljenom Sarajevu znači „ispripovijedati“ priču o ratu. Film i počinje isticanjem kontrasta između mirnodopskog života u kojem su se poštovali neki izgubljeni lijepi događaji. Koliko je rat uništio taj svijet i da li je moguće da se on ikada više obnovi?
Dokumentarni film Lakonoga nam sve vrijeme komparira krajnosti i način na koji se glavni akter filma Fahrudin Kučuk suočava sa serijom tragedija u svom životu. Najteža i nemjerljiva je, dakako, ona u kojoj njegova kćerka Aida postaje prvo ubijeno dijete u opkoljenom Sarajevu, ali i tada bira krajnost… Umjesto mržnje, srce je obojio ljubavlju i vlastitu traumu pretvorio u nadu, ljubav, misiju usrećivanja djece. Na kraju filma nam, vrlo bolno i poučno, objašnjava zašto je takvu tragediju pogrešno nazivati gubitkom.
Gospodin Kučuk danas i piše i diše za djecu, jedan je od najpriznatijih dječijih pisaca, po njegovim tekstovima se rade dječije predstave, već nekoliko godina organizira FEDU (Festival dječije umjetnosti) … dakle svakim svojim uzdahom i otkucajem živi i radi za djecu. Ne znam koliko vam je poznat ovaj detalj, jednu od nagrada FEDU-a, onu za najbolje spisateljsko pero, je nazvao po kćerkici „AIDA“ i čini mi se da je ovo način na koji je drži živom. I nju i sebe i onaj premali broj godina koji su proveli zagrljeni.
Da, film počinje prikazom nekog lijepog mirnodopskog vremena, mira vol 1. Pri tome mislim na mir prije rata, ovaj nakon rata je vol 2. Film nas, naracijom glavnog aktera, podsjeća na izgubljene univerzalne vrijednosti, za koje nisam sigurna da će ih ikada obnoviti postratni mir. Ljudi su se udaljili, izgubila se empatičnost, briga, radost i pomaganje bez razloga i bez povoda.
Dakle, rat je sam po sebi nešto najdestruktivnije u ljudskom ponašanju, ali uz sve tragedije, fizičke i emotivne rane, nikada nije uništio nadu i volju za bolje sutra.
- Sudbina Fahrudina Kučuka je tragična jer je izgubio suprugu i kćerku, ali je uspio sačuvati pozitivan odnos prema životu. Koliko čovjek mora imati unutrašnje snage da izdrži takve životne drame?
Pitala sam se to nekoliko puta. Dok smo snimali intervju gledala sam u živopisno plave oči tog čovjeka i pokušavala shvatiti koliko je uistinu života u njemu, kako je nositi toliku utkanu tugu. Odgovor ne znam, ali znam da je nadrealno prebroditi sve te katastrofe. I divim se snazi sa kojom je krenuo dalje. I životu, punom praznina i ožiljaka, dao novu dimenziju i smisao. Upravo njegova životna priča je kompatibilna motivu 2. AJB DOC-a: Change/Promjena.
Sigurna sam da najveću ulogu i zaslugu u Fahrudinovoj promjeni i suočavanju sa prošlošću ima supruga Indira, koja se u njegovom životu pojavila netom nakon tragedije sa Aidom i sa puta mraka ga usmjerila na put svjetla.
Otkrit ću jedan detalj iz samih priprema za snimanje… Indira je bila prva osoba koju sam kontaktirala oko ideje da snimim ovaj film, ne Fahrudin. Kako sam imala ljudsku i moralnu dilemu da li, uprkos osjećaju obaveze da ispričam ovu priču, trebam „kopati“ po Fahrudinovim ranama, je li on spreman pričati o tome, koliko ga smijem „ogoliti“ pitanjima… znala sam da će mi najbolji odgovor dati Indira, jer ga ona poznaje najbolje.
I tada mi je ispričala kako su se upoznali upravo u vrijeme kada su oboje bili traumatizirani i sa bremenom najtežih porodičnih tragedija. Naime, Indirina sestra Dada je pred sami rat ubijena u prometnoj nesreći u Zagrebu, sa 18. godina starosti, ali ubica nikada nije procesuiran (do današnjeg dana). I ono što je privuklo Fahrudinu bila je upravo bol i golgota koju je i sama nosila u sebi. Fascinantno mi je bilo sa koliko ljubavi priča o prvoj Fahrudinovoj supruzi i u prvom licu množine „naša Nermina“.
Dakle, ako postoji snaga i pokretač koji je gospodina Kučuka usmjerio na put nade, tada tvrdim da je to Indira. I meni je bila vjetar u leđa… Rekla mi je da sam sa istom idejom došla prije nekoliko godina, da bi mi sigurno sugerisala da ne radim taj film, jer Fahro nije bio spreman. No danas je u stanju artikulisati svoje emocije, te da ga slobodno pozovem i iznesem zamisao.
I evo ga … očekujemo premijeru. Najveću tremu imam zbog Fahrudina. Na premijeri će biti prvi put da gleda film.
Fahrudin Kučuk u trenucima dok piše Ustupljeno Al Jazeeri- U drugom dijelu filma obnavljate slike sa početka rata u Sarajevu. Koliko su priče poput ove Fahrudina Kučuka važne da se ne zaboravi užas kroz koji je ova zemlja nedavno prošla?
Suštinski, u filmu nema ratnih snimaka, izuzev dva kadra maskiranih vojnika koje Fahrudin gleda u postratnom periodu. Naime, htjela sam priču prezentovati kroz konkretniji, ljudski faktor, kroz pojedinca. Na taj način ostaje upečatljiva poruka i jači dojam o užasu koji ne smije i neće biti zaboravljen. Ovo je film u kojem slika ne govori više od 1.000 riječi, nego jačina riječi vizualizira sav taj užasni prizor.
Taj 2. maj 1992. godine već više od 20 godina pamtim kao jednu od najvećih životnih trauma… dan u kojem sam gledala kako se moj grad gasi, dan koji je označio početak agonije bez hrane, vode, struje, početak opsade koja će potrajati narednih 1.460 dana, dan u kojem je zarobljen predsjednik Alija Izetbegović, a sa njim i njegova kćerka…
U istom danu, u isto vrijeme, je Fahrudin ostao bez svoje kćerkice. Od sada, 2. maj pamtim i po tome.
Tog dana je sačuvana BiH, ali ne i život djevojčice. Dakle, od krucijalne je važnosti da o tome pričamo. Jer dok pričamo, živi istina i žive sjećanja. Pozdravljam u tom kontekstu i nedavnu odluku Vlade Kantona Sarajevo da se 5. maj ubuduće obilježava kao Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva.
- Posebno su potresni dijelovi gdje se opisuju okolnosti ranjavanja i smrti Aide Kučuk, koji su se desili u sarajevskom naselju Grbavica. Koliko je Grbavica zapravo paradigma rata u BiH, u kojem stradaju nevini zbog svoje naivnosti i prostodušnosti?
Nije samo Grbavica paradigma rata u BiH. Ona je jedna od hiljade naselja, gradova, sela u BiH koji su tako dočekali početak rata. Krajnje nespremno i naivno.
Da, momenti u kojem se opisuju okolnosti ranjavanja i smrti malene Aide jesu najpotresniji dijelovi filmova, ali takve tragedije niti možete ublažiti (izuzev izbjeći neke dijelove ispovijesti), niti imate pravo na to. I koliko je za oca Fahrudina ovo bila tragedija, toliko je bila trauma i za tetku i tetka Admiru i Gorana Vežića, sa kojom je malena Aida provodila godine živote, pa i one posljednje trenutke.
- Koliko je izazovno i teško Vama kao autoru bilo suočavati Kučuka sa tragedijom njegovog života. Posebno je upečatljiv detalj kada opisuje mjesto i način na kojem je prepoznao mrtvo tijelo svoje kćerke. Kako se s tim nositi ne na profesionalnoj nego na ljudskoj dimenziji?
Izuzetno teško. Najprije sam imala nedoumice: „OK, teška je priča, profesionalno izazovna, kao djetetu iz rata obavezujuća da priča i podsjeća, ali… Je li moralno potpuno otvoriti rane gospodina Kučuka“? Sve su to bila pitanja koja sam sebi postavljala. I onda sam shvatila… Najnemoralnije je znati, a šutjeti i upravo moralna obaveza je govoriti, ma kako teško i potresno bilo. Samo mi je bilo važno da je Fahrudin na to spreman, a nisam računala jesam li ja. U našem preliminarnom razgovoru nisam htjela da uopće pričamo o detaljima pogibije njegove kćerke Aide, tako da sam suočavanje s tragedijom prvi put prošla na filmskom setu. Često smo prekidali snimanje.
Ne zbog Fahrudina koji je sve vrijeme dostojanstveno i uzdignute glave pričao i opisivao svoje najgore životne trenutke, nego zbog mene. To su trenuci u kojima prestajete biti staloženi profesionalac sa stoičkim držanjem. Iz vas progovori običan čovjek, roditelj, pitanja zamijene suze … Ovo mi je najteži i najpotresniji zadatak za 23 godine karijere, a bivala sam u masovnim grobnicama, na identifikacijama, u hladnjači zatvorena sa hiljadama kostiju NN osoba. No, istovremeno sam ponosna što smo uspjeli napraviti film koji čuva od zaborava, podsjeća, budi na razmišljanje i na dostojanstven način opominje na besmisao rata. Sa porukama ljubavi na krilima tuge.
- Vjerovatno Vam je poznato da je nakon svih tragedija Fahrudin Kučuk postao jedan od najcjenjenijih pisaca za djecu i omladinu. Kako objašnjavate činjenicu da je osoba sa takvom „životnom pričom“ postala stvaralac koji uveseljava djecu i razvija njihovu maštu?
Da, to i jeste bio jedan od light motiva ovog filma….da je lična tragedija u mnogome odredila njegov put u dječijem spisateljstvu. Fahrudin je danas istaknuti bh. književnik, bajkopisac i autor, objavio je više od 10 romana, zbirki pjesama i pripovjedaka, slikovnica, nekoliko tekstova po kojima su urađene pozorišne predstave poput jedne od najizvođenijih Lakonoga u Čarobnoj šumi. Otuda i naziv filma… Zahvaljujući ustupljenim privatnim snimcima tetka Admire, u filmu vidimo Aidu kako pjeva… razdraganu, razigranu, lakonogu u pokretu. Punu života.
Fahrudin je i dobitnik brojnih nagrada, organizuje i Festival dječije umjetnosti. Do sada dva puta nominiran za prestižnu svjetsku nagradu „Astrid Lindgren“ koja se dodjeljuje u čast slavne švedske autorice romana Pipi Duga Čarapa. Dakle, čovjek sa serijom najtežih tragedija je, uz suprugu, opstao i kroz takav stvaralački rad. Njegove tragedije su ujedno i njegovo „stvaralačko gorivo“ koje ga tjera da, iz dana u dan, učini nešto ljepše i bolje za odrastanje djece.
Odrastanje koje on nije imao priliku doživjeti kod svog djeteta. Danas bi imala 33.
Izvor: Al Jazeera
