Ovo nije sportska biografija pokojnog Bryanta. Sportski uspjesi „Crne Mambe“ materijal su za tomove knjiga; u jedan članak suziti njegovu sportsku karijeru i sve što je postigao bilo bi nezahvalno, ali i nemoguće.
Ovo je jedan kraći tekst, pokušaj prikaza onoga što je Kobe Bryant bio van terena – svojoj porodici, svojim kolegama sportistima, svojim prijateljima, onima u stanju naglašene socijalne potrebe, onoga što je Kobe Bryant bio za svijet iznad košarkaške dvorane.
Kada je tog 26. januara 2020. godine osvanula vijest da je poginuo Kobe Bryant, veliki broj ozbiljnijih, profesionalnih medija nije želio prenijeti tu vijest. Nisu vjerovali u to. Gledali su na to kao na neukusan trač neke žute štampe i čekali su sve moguće potvrde da se taj crni scenario zapravo i dogodio. Vijest o pogiblji saopštila mi je supruga, na šta sam samo odmahnuo rukom i rekao „Jest malo sutra“, ali u meni se nešto prelomilo i osjećao sam golem pritisak u prsima jer mi je nešto u podsvijesti govorilo da je to istina. Bio sam vezan za Bryanta. Košarku sam trenirao dvanaest godina i upravo košarka je bila moj ispušni ventil za sve velike i male tegobe u mom životu. Košarku sam zavolio zbog njega. Svako je želio biti on. Nisam imao novca da kupujem sebi nove serije Bryantovih patika ili skupocjene dresove sa njegovim prezimenom, ali sam premotavao i premotavao, samo Bog zna koliko puta poteze, trenutke slavlja, dokumentarce o njemu, motivisao se tako prije odlaska na subotnje utakmice u, za njega sigurno totalno nepoznatoj košarkaškoj ligi.
Upravo u tome je suština tuge nekoliko miliona ljudi od kojih mnogi i dan danas vjeruju u pojedine teorije zavjere da se Bryant pridružio drugim sportskim i pop zvijezdama na nekom otoku, daleko od ljudi, daleko od javnosti. U sve će povjerovati samo ne u činjenicu da više nije živ. Suština je u tome da su ljudi bili zaljubljenici u njegovu radnu etiku, nemoguće pogotke koji su svjedočili da je u 20 godina karijere u Lakersima bio predodređen za pobjede i uspjehe. Onda, poslije jednog takvog Kobejevog meča, maksimalno motivisani izađete na basket partiju spremni da na barem pola sata budete poput njega. To su potvrdile stotine i stotine hiljada tužnih basketaša koji su nakon njegove smrti izašli na ulične terene kako bi još jednom, posljednji put uzviknuli „Kooobeeeee“ dok šutiraju za tri poena.
Bryant je van terena bio brižan do kraja. Poslije njegove smrti, stotine svjedočanstava njegovih kolega sportista, i običnih ljudi koji su kroz suze govorili kako ih je redovno zvao, pitao za zdravlje, finansijsku i svaku drugu situaciju, pitao treba li im nešto, barem razgovor. Teško je shvatiti kako je uspijevao biti takav pored silnih sportskih, trenerskih, porodičnih i poslovnih obaveza budući da je Bryant pored sporta bio i uspješan biznismen koji je izgradio višemilionsko carstvo. Ali to je bio Kobe i bio bi mnogo više. Za njega je doslovno, samo smrt bila krajnja granica.
Završavam ovaj kratki članak posvete sa scenom iz filma „Troja“ kada veliki ratnik Ahil (Brad Pitt) razgovara sa princom Hektorom o smislu njegove borbe i rata. Princ Hektor, šokiran razmišljanjima Ahila o ratu postavlja retoričko pitanje „Ali, naše kosti će za hiljadu godina biti prah i pepeo?!“.
„Da prinče! Ali naša imena će se pamtiti.“
Svijet je upamtio velikog Ahila, a Kobe Bryant sigurno da pripada toj garnituri ovosvjetskih titana čija imena će se pamtiti još hiljade godina.