PRIJAVA
Od davnina, pa sve do danas, vijekovima u potrazi za spokojem, spokojem kojeg nema jer uvijek je tu neko drugi; neko spreman da ruši, da ubija, sjeme zatire, no svejedno, evo mi smo tu. Uprkos svim sunovratima čiji je svjedok historija, mi ipak trajemo, pa zar da sve uzalud niz rijeku pustimo?! “Ko je najveći neprijatelj Bošnjaka” je neka vrsta retoričkog pitanja – pitanja koje iziskuje velike odgovore, ali eto, u današnjim vremenima teško je i utvrditi ko i kakve emocije gaji prema nama, jesu li prijatelji oni koji nisu neprijatelji i obratno? Kako je to rekao Alija Izetbegović: “U svijetu, pored neprijatelja, imamo i dosta prijatelja. Nažalost, najviše je ravnodušnih”.
Kako u prošlosti tako i danas, Bošnjaci su osuđeni na neprijateljski odnos mnogih političkih i društvenih subjekata. Toj činjenici doprinijeli su mnogi faktori koji ih određuju kao narod: bilo da govorimo o dugoj i netrpeljivoj historiji, apsorpciji osmanske kulture i jezika, strateškom položaju između dvije kulture i dva mentaliteta, u okviru kog ne pripadamo niti jednom, ili pak, i danas očiglednoj, diferenciranoj vjeri i obredoslovlju od šireg područja u kojem žive, ili još bolje; preživljavaju.
Uslijed kolosalnih tragedija i žrtava, veoma je bolno zadiranje u krvlju ispisanu historiju ovih prostora. Počevši od pretenzija na Bosnu između Bizanta i Ugarske, pa preko dolaska Osmanskog carstva na prostore Bosne, bitaka sa Austrougarskom monarhijom nakon dobijenog mandata za uspostavu mira na Berlinskom kongresu, do pretrpljenih zločina u Prvom i Drugom svjetskom ratu, te naposlijetku, ubijenih Bošnjaka tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine i presuđenog genocida u Srebrenici izvršenog od strane takozvane Vojske takozvane Republike Srpske.
Razmatrajući navedeno, i naravno, nenavedene represije nad našim narodom, može se opaziti da odvajkada naš dušmanin dolazi u svim oblicima i sa svih strana. Međutim, jedan faktor neminovno pulsira kroz svaku našu tragediju – sami Bošnjaci. Pitam se: a gdje to griješe i šta ide na breme Bošnjacima?
PASIVNOST
Semantički posmatrano, izraz pasivnost odnosi se na stanje nerada, nereagovanja i nedjelovanja i ukazuje na tijelo, pojedinca ili skupinu kojoj izostaje reakcija na određenu pojavu, odnosno, onaj koji trpi radnju. Radi značenja, nije teško zaključiti da će takva osobina usporiti razvoj i napredak svega onoga s čime dođe u dodir. Tako, ako se loptica postavi u adekvatnu perspektivu, dalo bi se primjetiti da se ta karakteristika nalazi i među odrednicama bošnjačkog naroda.
Po svojoj prirodi, Bošnjaci generacijama baštine olak odnos prema vanjskim, ali i unutarnjim uticajima na društvene tokove. Oni se mogu prepoznati i u današnjim vremenima – nenabavljanje vakcina, kolaps zdravstvenog sistema, afere sa respiratorima, odluka člana Predsjedništva da bojkotuje političke procese dok Hercegovina bukti, pa i najaktuelniju Povorku ponosa, Bošnjaci su dočekali isključivo u komentarima na društvenim mrežama.
U situacijama koje iziskuju reakciju društva, izostao nam je bilo kakav konkretan odgovor.
MANJAK NACIONALNE SVIJESTI
Na manjak nacionalne svijesti kroz historiju ukazuju i, sa ovim ili onim namjerama, filozofi i mislioci iz drugih naroda. Sa ciljem negiranja historijskog individualiteta Bosne i dehumanizacije Bošnjaka, bujale su velikosrspke i velikohrvatske nacionalističke retorike prema Bosni.
Tako će Ivo Pilar u svom djelu “Južnoslavensko pitanje” iz 1918. navesti da “muslimani, kojima nedostaje kvasac nacionalnog osjećaja, najslabiji su dio stanovništva Bosne”. Takvim i sličnim politikama etnocentrizma, deindividualizacije i dehumanizacije Bošnjaka zasigurno je dovelo do reduciranja nacionalne svijesti našeg naroda.
Generacijskim naslijeđivanjem uvjerenja o inferiornijoj nacionalnoj karakterologiji ostavilo je posljedice i do dan-danas. To potvrđuju potpuno naučno neutemeljene huškačke izjave da su Bošnjaci “konvertiti i podanički narod, a ne državotvorni”, a još i gore, propust političke i intelektualne elite da svrsishodno reaguje i odgovori na iste. Bošnjaci nikad ne smiju zaboraviti da baštine hiljadugodišnju državu, narodnost, tradiciju i kulturu.
POLITIČKA RAZJEDINJENOST
Poput mantre dičimo se jedinstvom, jedinstvom kojeg nema. Najbolji exemplum nedostatka jedinstva jeste politička scena Bošnjaka danas, a tome svjedoče brojne političke stranke, od ljevice, centra pa sve do desnice. Bošnjaka je mnogo, ali političkih stranaka jednako toliko, jer živeći u ime ideala koji izostavljaju naciju, barem ne onu kojoj pripadaju svi, upravo tako izostaje svaki pokušaj zajedničkog djelovanja.
Pojava ideologija, pojava pluralizma bio je početak slabljenja bošnjačkog jedinstva, iako je u našoj historiji uvijek bilo Rizvanbegovića i Čengića, no ipak ih je danas ponajviše. Ono na što ukazujem, nisu vrijednosti unitarizma, već jedinstva koje će biti iskazano kroz svaki segment socijalnog djelovanja, napose kroz samu politiku. Pluralizam kao takav nije nužno politički krah, ali može postati naš, jer Bošnjaci zarad inferiornih ideja zaboravljaju vrijednosti starije od njih samih, ergo njihovo porijeklo; njihova nacija, ime Bošnjak. Stoga, u jedinstvu je snaga, ali samo ukoliko smo spremni zaboraviti na sve premostive razlike, i prihvatiti da smo u konačnici jedno.
U ovim haotičnim vremenima, iznimno je važno stati pred izazove koji nas okružuju, a doima se kao da su isti svuda oko nas. Stoga, vrijeme je da se odazovemo na borbu protiv naših neprijatelja.
Autor: BELMIN DELIĆ
