PRIJAVA
Makadamski put i tišina. Nijedne kuće, a nekada ih je bilo na desetine. Samo šuma i uski put vode nas do sela Lehovići, nedaleko od Potočara kod Srebrenice. Priroda je lijepa. Nekada su se tim putem kretala djeca, išli su u školu, smijali se, sanjali… Danas se ne čuje ništa. Samo tišina koja svjedoči o strahotama koje su se dešavale na tom području u ljeto 1995. godine.
Nakon nekoliko kilometara ugledali smo dvije kuće. Ispred jedne od njih je Haso Hasanović (43) sa suprugom. Pravi domaćini, borci u miru. Prije 17 godina vratili su se u svoje selo. Kako su nam kazali, tri godine su bili bez struje.
Pričaju nam o životu, djeci, borbi za život i preživljavanju u ljeto ‘95. godine.
“Imao sam 16 godina kada smo krenuli iz Srebrenice prema Tuzli 1995. godine. Odavde smo prema Šušnjarima krenuli 11. jula. Iz sela su krenuli svi, sve porodice. Na izlasku iz sela smo se razdvajali, žene i djeca su išli u Potočare. Svi mi koji smo imali više od 15 godina, jer su nam rekli da će nas odvajati u Potočarima, krenuli smo s očevima preko šume”, počeo je Haso svoju priču.
Zajedno s ocem Edhemom, hiljadama komšija i sugrađana, iz mjesta Jaglići kreće na “put spasa” ili smrti, što je bio za hiljade srebreničkih muškaraca i dječaka. Nakon kraćeg pješačenja, kolona je napadnuta u mjestu Buljim.
“Nismo zastajali, prošli smo i došli do Bukve gdje nam je rečeno da sjednemo i odmorimo. Odjednom je počelo da puca sa svih strana. Počela je vriska, bila je noć… Tada sam izgubio oca. Tražio sam ga, a nisam ga mogao naći. Dok sam bježao u strahu, udario sam u drvo i pao u nesvijest. Probudio sam se nakon par sati. Nije bilo nikoga, samo mrtvi i ranjeni oko mene”, prisjetio se Hasanović navodeći da je naknadno pronašao posmrtne ostatke oca kojeg je ukopao na drugoj kolektivnoj dženazi u Potočarima.
Nastavio se kretati sam kroz šumu. U jednom trenutku su ispred njega iskočila četiri srpska vojnika koja su ga zarobila.
“Odveli su me u Kravicu. Kada smo stigli tamo, hangar je bio pun naroda. Više nije bilo mjesta da se uđe unutra. Rekli su nam da ćemo i mi ući samo dok oslobode prostor. Izvodili su po deset, 15 ljudi iz hangara, prislonili su ih uza zid i strijeljali. I tako ponovo… Jedan mi je rekao: ‘Šta gledaš, i tebe isto ovo čeka.’ Tu je stajao jedan moj školski drug, Nermin. Jedan od vojnika je uzeo pušku i ispucao rafal po njegovim nogama. Dvojica su ga odnijela iza hangara i nikada se više nije vratio”, prisjeća se Hasanović.
Dok je čekao sudbinu više od 1.300 Bošnjaka, koliko je ubijeno u Kravici, prišao mu je jedan vojnik, dao mu flašu i rekao da ide i donese vode.
– Bijeg iz Kravice –
“Krenuo sam i vidio crijevo s vodom. Tu sam vidio i djevojčicu od nekih 16 godina koja je tek zaklana. Mozak je blokirao. Nisam znao šta radim. Hodao sam okolo i onda počeo bježati. Kada sam došao do jedne livade, vidjeli su da bježim i počeli da pucaju. Hvala Bogu, nije me pogodio nijedan metak. Uspio sam pobjeći u šumu. Tamo sam naišao na tri, četiri naša čovjeka. Oni su gledali šta se dešava. Čekali smo mrak pa da nastavimo put”, prisjetio se Hasanović.
Stigli su do mjesta Burnice gdje je bilo oko 500 ljudi koji su pokušavali preći na slobodnu teritoriju.
“Nismo tu proveli puno vremena, a četnici su okružili selo. Govorili su nam da se predamo. Gdje god smo pokušali da izađemo, nismo uspjeli. Imali su sa sobom vojne kerove, pustili su ih, a oni su pronašli sve ljude koji su se negdje sakrili. Ubijali su na licu mjesta. Ponovo su nas zarobili. Postrojili su nas kao vojsku, vezali žicom i onda su brojali. Znam da nas je bilo oko 500. Uslijedio je transport prema Konjević-Polju”, rekao je Hasanović.
Zarobljenici su natjerani da u mjestu Lolići kod Konjević-Polja legnu na već ubijene zarobljenike. Uslijedila je pucnjava iznad njihovih glava, a potom i deportacija u Bratunac. Tada su Hasu i još dvoje djece izdvojili iz kolone. Rekli su im da sjednu u autobus.
“Autobus je bio pun četnika. Gledali smo šta se dešava sa ostalim koji su bili s nama. Naredili su im da ustanu, došli su kamioni, svi su ušli u njih i sjećam se da su rekli vozi za Bratunac. Mi smo krenuli, a krenuli su i kamioni. Međutim, kada smo došli u Bratunac, dovezli su nas u kasarnu”, ispričao je Hasanović.
– Susret s zločincem Ratkom Mladićem –
Dok su bili ispred kasarne, došli su kamioni sa zarobljenicima.
“Pitali su komandira šta će s tim zarobljenicima, a on je kazao: ‘Znate gdje se ubija, gonite u školu Vuk Karadžić.’ Uveli su nas u kuhinju. Bila je svinja na stolu. Jedan je odsjekao komad i ponudio mi. Rekao sam da ne mogu. On kaže: ‘Nećeš zato što je svinjsko meso, marš na spavanje, balijo!’ Zatvorili su nas u ćeliju”, kazao je Hasanović.
Svi zarobljenici bili su u strahu, nisu znali šta će se desiti niti im je to iko govorio. Sjeća se da je ujutro u kasarnu došao i osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, koji je ispitivao Hasu i druge dječake.
“Došao je Ratko Mladić. Pozvao nas je kod njega u kancelariju. Pitao nas je gdje je otišla vojska, šta jede, kud se kreće. Rekao je da nas vrate i poslije toga su nas istjerali napolje kao da igramo fudbala sa Srbima. Morali smo da igramo lopte da nas snime kao da oni ne ubijaju djecu”, ispričao je Hasanović.
Ponovo su ih vratili u ćeliju i bilo je još ispitivanja. Ujutro je došao džip UNPROFOR-a. Rekli suim da idu za Tuzlu.
“Mislili smo da je UNPROFOR dok nisu počeli da pričaju. Kada smo krenuli prema Zvorniku počeli su da pričaju i onda smo znali da su i to oni. Mislili smo da će nas baciti u Drinu, nismo vjerovali da ćemo se spasiti”, kazao je Hasanović.
Ispitivani su i u policijskoj stanici u Zvorniku. Traumatični dani su nastavljeni nakon što je komandir u Zvorniku pustio troje djece, a Hasu odlučio zadržati. Uslijedio je poziv iz Bratunca, nakon čega je i Haso pušten da ide prema slobodnoj teritoriji.
– 16 dana skrivanja u šumi –
Napokon su stigli do slobodne teritorije.
“Nisam mogao da vjerujem da smo došli na slobodnu teritoriju. Došao sam u Memiće u Nezuku. Oko 16 dana je trajala patnja u šumi i zarobljavanje”, pojasnio je Hasanović.
Svjedočio je protiv Ratka Mladića u Hagu i više puta pred Sudom Bosne i Hercegovine.
“Svjedočio sam protiv Ratka Mladića. Drago mi je bilo vidjeti da je tu gdje jeste zbog svega što je uradio”, ispričao je Hasanović.
Konačna presuda Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove (MMKS) u Hagu bit će izrečena 8. juna ove godine. Mladić je prvostepeno osuđen za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine u BiH.
“Teško mi je to iščekivati. Ne znam zašto svijetu treba toliko dokaza o svemu što se činilo. I danas se negira genocid, veliča se Mladić, Karadžić, niko ništa ne poduzima. Mi smo ovdje prepušteni sami sebi”, istakao je Hasanović.
Nakon svega što je preživio, ipak se vratio na svoje. Međutim, nije zaposlen i danas, u miru, jedva preživljava.
