PRIJAVA
U društvu koje pokušava održati krhku ravnotežu između slobode mišljenja i kulture javnog govora, profesor bi trebao biti onaj koji tu ravnotežu čuva, a ne ruši. Kada se univerzitetski profesor spusti na nivo vulgarnosti i dopusti sebi da vjerskog poglavara, Reisa, naziva vulgarno, tada ne svjedočimo slobodi misli, nego eroziju akademskog morala. Ja, kao univerzitetski profesor, zgrozio sam se i stidim se da se jedan univerzitetski profesor tako izražava. On nije ponizio samo sebe, nego ponizio sve nas i ponizio čitavu akademsku zajednicu.
Profesor, koji bi trebao biti čuvar jezika, smisla i mjere, postaje primjer njenog potpunog gubitka. Jer, kako je zapisao Pierre Bourdieu, jezik nije samo sredstvo izražavanja, nego i sredstvo moći — onaj ko ga zloupotrijebi, ne pokazuje snagu, već gubitak samokontrole.
Verba volant, scripta manent — riječi lete, ali trag ostaje. I taj trag, nažalost, često govori više o govorniku nego o onome kome su upućene.
Max Weber je upozoravao da je „odgovornost za riječ temelj etike poziva“. Profesor, kao nosilac javnog autoriteta, mora razumjeti da svaka njegova izjava odražava ne samo njega, već i sam hram znanja. On ne smije govoriti kao slučajni prolaznik, nego kao neko ko simbolizira vrijednost dijaloga i dostojanstva mišljenja.
Jer — Honos habet onus — čast nosi teret. A onaj ko taj teret ne može nositi, ne zaslužuje čast koja mu je povjerena.
Kad obrazovan čovjek vrijeđa vjerskog lidera, on ne napada njega – on napada instituciju razuma koju bi trebao predstavljati. Immanuel Kant nas podsjeća da “dostojanstvo čovjeka ne leži u onome što zna, već u načinu na koji koristi to znanje”. Znanje bez moralnog osjećaja postaje oružje poniženja, a ne spoznaje.
Već u 12. stoljeću Ibn Badže (Avempace) je pisao o učenjaku kao „čovjeku koji mora znanje pretvoriti u moralni red“. Njegova misao da “mudrac nije onaj koji zna mnogo, već onaj koji zna mjeru u svemu” danas zvuči kao opomena svakome ko se krije iza akademske titule, a gubi osjećaj za granice dostojanstva.
Slično i Ibn Haldun, u svom Mukaddimu, objašnjava da društvo propada kada se naruši odnos prema autoritetu, jer time nestaje poštovanje prema znanju, hijerarhiji i zajedničkim vrijednostima. On piše da “kad učenjaci izgube stid, nestaje blagoslova u znanju”. Profesor koji vrijeđa vjerskog poglavara upravo pokazuje tu vrstu gubitka stida – ne fizičkog, nego intelektualnog i moralnog.
Sa stanovišta savremene sociologije, Émile Durkheim bi to nazvao raspadom društvene solidarnosti: kada oni koji bi trebali čuvati društvene norme počnu ih sami razarati, društvo gubi svoje moralno tkivo. Jer ako ni profesor ne poštuje ono što simbolizuje zajedničke svetinje – kako očekivati da će ih poštovati učenik?
Zato problem nije u tome što je Reis uvrijeđen. Problem je u tome što je profesor – onaj koji bi trebao biti mjera razuma – izgubio osjećaj za mjeru.
In verbis sapientia est, in moribus dignitas – u riječima je mudrost, u ponašanju dostojanstvo.
Uvreda ne govori ništa o onome kome je upućena, ali govori sve o onome ko ju je izrekao.
Na kraju, Hannah Arendt nas podsjeća da “banalnost zla počinje kada prestanemo osjećati odgovornost za svoje riječi i postupke”. Kada profesor koristi vulgarnost kao sredstvo izražavanja, on učestvuje upravo u toj banalnosti – urušavajući ono što bi trebao čuvati: vjeru da znanje oplemenjuje.
Jer nije Reis taj koji je ovom izjavom izgubio dostojanstvo.
Izgubio ga je profesor – i to ne samo kao pojedinac, već kao simbol profesije koja bi trebala biti sinonim za razum, a ne ruglo njegovog odsustva.
Verba docent, exempla trahunt – riječi poučavaju, ali primjeri privlače.
A ovaj primjer, nažalost, neće ući u anale znanja, nego u fusnotu sramote. Reis ne kao personalitet, već kao institucija je Glava, koja predstavlja duhovni centar ne samo muslimana u Bosni, nego cijelog Balkana, a latinska poslovica kaže : “ Bez glave, nema ni tijela”, što bi u našem slučaju značilo da bez Glave, nema ni nas.
Doc. dr. Muhamed Šemoski
