PRIJAVA
Smrt učenjaka nije samo prolaz jedne duše, nego tišina u kojoj svijet zastane — trenutak kada, kako kazuje Ibn Abbas, „nebo i zemlja plaču nad njim“. U vezi jednog ajeta, upitan je Ibn Abbas: “A zar to nebo i Zemlja za ljudima plaču?!”, pa je Ibn Abbas, r.a., dao odgovor: “Svakako, nema nijednog čovjeka, a da nema svoja vrata na nebesima, na koja mu se penju dobra djela i kroz koja mu se spušta opskrba, pa kada umre, ta se vrata zatvore i nebo zaplače. Isto tako ima mjesto na Zemlji na kojem je činio ibadet, na kojem je klanjao i Allaha spominjao, pa kada umre, ta zemlja za njim zaplače.” (Tefsir Ibn Kesir, Ed-Duhan, 29.) Alija, radijallahu anhu, rekao je: “Za vjernikom plače mjesto na kojem je klanjao na Zemlji i vrata na nebesima kroz koja su se penjala njegova djela i riječi, a ništa od toga nije imao faraonov narod, pa za njima nebo i Zemlja nisu plakali.” (Tefsir Ibn Kesir, Ed-Duhan, 29.)
Kada sam saznao da je preselio prof. dr. Jusuf Ramić, prvo što mi je naum palo je bilo upravo ova tumačenja ovog ajeta. Danas, razumijemo te riječi srcem, a ne samo razumom.
Jer odlazak profesora Ramića nije samo kraj jednog života, nego gubitak jedne epohe. Bio je više od profesora — bio je orijentir. Njegovo prisustvo u učionici unosilo je mir, a svaka njegova riječ nosila je težinu iskustva, znanja i duboke vjere. U njegovom glasu osjećala se blagost čovjeka koji zna da je znanje dar, a u njegovom stavu dostojanstvo onoga koji je to znanje čuvao kao emanet.
U njemu se spajalo ono što je rijetko spojivo: akademska preciznost i duhovna širina, misao i emocija, razum i vjera. Njegov pristup nauci bio je prožet sviješću da istinsko znanje ne uzdiže čovjeka iz oholosti iznad drugih, nego ga približava Bogu i čini ga poniznim pred veličinom Istine.
Zato se, kad učenjak poput njega ode, osjeti praznina koju ne može ispuniti ni tišina ni govor. Nebesa plaču jer prepoznaju gubitak onoga koji je razumio Božiji red i živio u skladu s njim. Zemlja utihne, jer gubi onoga koji je hodao po njoj s poniznošću, i na njoj sedždu činio, ali je ostavljao i trag svjetlosti, jer učitelji su svjetiljka u tami.
Profesor Jusuf Ramić je od onih čije djelo ne prestaje smrću. Njegove misli nastavljaju živjeti u riječima njegovih učenika, njegova blaga narav u njihovom ponašanju, a njegov duh u svakom onom trenutku kada neko izgovori istinu s poštovanjem i znanjem.
On je učio da znanje nije samo sredstvo, nego ibadet — čin približavanja Stvoritelju kroz razumijevanje Njegovih ajeta. I upravo zbog toga njegov odlazak nije gubitak samo za akademsku zajednicu, već za svako srce koje traži smisao i svjetlost.
Neka Gospodar svjetova primi njegov trud, učini njegov kabur prostranim i ispunjenim svjetlošću, i da mu mir u blizini onih koji su živjeli za znanje, istinu i vjeru. Rahmetullahi alejhi.
Doc. dr. Muhamed Šemoski
