PRIJAVA
“Mi majke, supruge, djeca koji smo ostali bez najmilijih obilježavamo svake godine dan kad smo se posljednji put rastavi sa svojima”, kazala je.
Ispričala je kako je izgledao rat u Srebrenici i sve ono što je prethodilu kobnom 11. julu.
“Nakon što smo imali užasno težak život, granatirani smo i bombardovani iz aviona više desetina puta, a Srbija nije učestvovala u ratu. Zatvoreni u malom prostoru u Srebrenicu, bilo nas je oko 60.000. Sve što je imalo krov je bilo puno naroda koje je silom došao, sva hrana koja je postojala u Srebrenici, pojedena je za dva mjeseca, a zatim je uslijedila i glad. Bio je to lov na otvorenom iz kojeg ne možemo izaći jer su svi putevi bili pod srpskom kontrolom, a bez oružja smo bili nemoćni da se odbranimo”, rekla je ona.
Zatim su na današnji dan brojni razdvojeni od svojih najmilijih, a kako priča ona, uslijedile su strahote.
“Žene su silovane, trudnu ženu su rasparali, ispale su joj dvije bebe, a pored su ležali mrtvi muškarci. Sve su to gledali umproforci, nisu ni pokušali da nas spase, a obećali su”, ispričala je Hotić.
Na kraju je pročitala pismo koje je pisala sinu dok je tragala za njim i čekala bilo kakve vijesti o tome da je ipak živ:
“Sine moj, opet je ljeto, dani su topli i vreli kao onog tužnog ljeta kad si otišao. Sine moj, godine prolaze, a ja te čekam, mada sam izgubila nadu. Sine moj, i ovog ljeta moje misli lutaju šumama kojim si prošao u nadi da će to biti put slobode. Je l taj put toliko dug i beskrajan, pa te još uvijek nema? Sine moj, gledam u te puteve kroz prozor moje sobe, sjećam se tvog lika, stasa, sjećam se kako pališ cigaru, na ulici vidim lica slična tebi, na moment mi se čini da si to ti, a tebi ni traga nema kao da nisi ni postojao. Da li je moguće da je neko tvoj mladi život tako ugasio. Ko ti ne da da mi dođeš, nije valjda da su te ubili?”.
