PRIJAVA
Jugonostalgija – kome zapravo pripada?
Stalno slušam žalopojke za Jugoslavijom i takozvanim “zlatnim vremenima” pod Titovim režimom. Po mom iskustvu i analizama, takve stavove najčešće iznose generacije koje su bile na komunističkim jaslama ili oni koje je novo vrijeme pregazilo, ljudi koji se nisu snašli u pluralističkom sistemu i slobodnom tržištu.
Ko je zapravo volio Tita?
Ali, postavljam jednostavno pitanje: kome je ta Jugoslavija zapravo valjala? Ko je zaista mogao voljeti Tita?
Ja, kao Albanac, građanin trećeg reda u toj državi, sigurno ne. Nisam volio niti jedan segment njegove vladavine. Najveći državni praznici bili su 1. maj i 25. maj – Dan mladosti, odnosno Titov rođendan – dok su moji sunarodnici sistematski ponižavani i potiskivani.
Diskriminacija nad Albancima i Bošnjacima kao sistemska praksa
Albanci u Jugoslaviji bili su građani trećeg reda. Položaj Albanaca u bivšoj Jugoslaviji bio je sve osim ravnopravan. Iako su činili značajan dio stanovništva, naročito na Kosovu i u Makedoniji, Albanci su u sistemu tretirani kao prijetnja. Ustavom SFRJ bili su svrstani među “narodnosti”, što je značilo da nemaju status konstitutivnog naroda – što je bio pravni osnov za njihovu političku i institucionalnu marginalizaciju.
Albanci nisu imali proporcionalan pristup obrazovanju, zapošljavanju, medijima, policiji ili vojsci. Kulturne institucije su bile pod strogim nadzorom, a slobodno izražavanje nacionalnog identiteta tumačilo se kao separatizam.
Slično ponižavanje doživljavali su i Bošnjaci. Sve do kraja 1960-ih godina, muslimani u Bosni nisu imali pravo na nacionalno opredjeljenje. U službenim dokumentima morali su se izjašnjavati kao “neopredijeljeni”, “Muslimani sa malim m” (kao vjerska skupina), ili čak kao Srbi ili Hrvati – što god sistemu više odgovaralo.
Tek 1971. godine dozvoljeno je izjašnjavanje kao “Muslimani s velikim M” – ali i to je bila manipulacija. Time su ih svjesno sveli na vjersku zajednicu, negirajući postojanje autohtonog bošnjačkog naroda s više od hiljadu godina historije na tlu Bosne.
Bosna i Hercegovina, zemlja sa svojom srednjovjekovnom državom, jezikom i tradicijom, dovedena je u poziciju da njen narod moli za pravo da se zove onako kako se oduvijek zvao.
Logori za Albance u Makedoniji
Godine 1948. i 1949. stotine albanskih porodica bile su bez suđenja internirane u logore širom tadašnje Makedonije. Znam za mnoge porodice koje su bile zatočene, i poznajem ljude koji su se u tim logorima i rodili. Mnogima od njih nije bilo dozvoljeno da se vrate na svoja ognjišta jer im je imovina bila oduzeta, a imena zauvijek upisana u crne knjige sistema. Takva zemlja nije bila ni pravedna, ni slobodna – osim ako nisi bio iz privilegovanog naroda. Ostatci jednog od takvih logora i danas se nalaze u selu Crveni Bregovi u Sjevernoj Makedoniji – kao nijemi svjedoci jedne strašne epohe.
Diskriminacija Albanaca u Sjevernoj Makedoniji – i danas prisutna
Nažalost, stanje Albanaca u današnjoj Sjevernoj Makedoniji nije se značajno promijenilo u odnosu na period bivše Jugoslavije. Iako je zemlja danas formalno suverena i deklarativno multietnička, Albanci su i dalje obespravljeni u gotovo svim segmentima društvenog života.
Pristup zapošljavanju u državnim institucijama je ograničen, upotreba albanskog jezika često se osporava, a kulturna i obrazovna prava se sprovode selektivno i uz brojne prepreke. Nerijetko se događa da se albanskoj djeci uskraćuju adekvatni udžbenici na maternjem jeziku, dok su simboli i identiteti Albanaca često predmet političkih i pravnih sporova.
Iako čine značajan dio stanovništva, Albanci su i dalje tretirani kao manjina čije se prisustvo toleriše, ali ne i iskreno prihvata. Političke odluke koje se tiču njihove sudbine donose se bez njihove stvarne participacije, a ravnopravnost ostaje deklaracija na papiru, a ne realnost u praksi.
Takvo stanje jasno pokazuje da promjena imena države i formalne politike ne znače nužno i kraj duboko ukorijenjene diskriminacije.
Represije i hapšenja Albanaca u Jugoslaviji na Kosovu
Jedan od najupečatljivijih primjera nepravde koju nikada neću zaboraviti jeste svjedočenje profesora Rama Blakaja iz Vučitrna, profesora sociologije, i njegove supruge Imran Blakaj, također profesorice. Oboje su pred svojom maloljetnom djecom brutalno pretučeni od strane jugoslovenske milicije – bez optužnice, bez ikakvog razloga. Njihov jedini “grijeh” bio je to što su bili obrazovani, dostojanstveni i nepokorni Albanci. Takvi ljudi su u Jugoslaviji bili prijetnja, jer su nosili u sebi slobodarsku ideju i narodnu svijest.
“Narodnost”, a ne narod
Albanci u Jugoslaviji nisu bili priznati kao narod, već kao “narodnost”, što je jasan pokazatelj institucionalnog omalovažavanja. A o položaju Roma, Turaka i ostalih manjina da i ne govorim – oni su često živjeli potpuno na margini, bez osnovnih prava i podrške.
Nepravda prema Slovencima i Hrvatima
Siguran sam da Jugoslaviju nisu voljeli ni Slovenci – vrijedan narod koji je svojim radom stvarao najviše, a morao to dijeliti s drugima kroz besmisleni model “bratstva i jedinstva”. Hrvati, posebno oni koji su bili politički osviješćeni, također su osjećali teret jugoslavenskog centralizma, gdje je sve moralo ići kroz Beograd. Njihova kultura, jezik i nacionalni identitet često su bili nipodaštavani ili čak ismijavani.
Privilegije i represije
Sama Jugoslavija je bila konstruisana kao prostor pogodovan privilegovanim narodima, ponajviše Srbima, koji su imali dominaciju u vojsci, policiji, diplomatiji i administraciji, te Makedoncima, koji su kao nacija uopšte nastali kroz jugoslavenski projekt. Upravo su Makedonci, pod okriljem jugoslovenskog režima, sprovodili tešku diskriminaciju nad Albancima.
Mit o boljoj prošlosti
Danas u Bosni često čujem kako neki upoređuju Jugoslaviju s trenutnim političkim haosom. Naravno, u poređenju s nedovršenoim državnim uređenjem, kakva je BiH danas, Jugoslavija je imala određene prednosti – naročito u oblasti zdravstva i školstva. Ali sve ostalo, uključujući slobodu govora, izražavanja i osnovnih ljudskih prava, daleko je bolje čak i u današnjoj, još uvijek ranjivoj Bosni.
Najžalosnije je kada takvu “jugonostalgiju” izražavaju mladi ljudi koji su rođeni nakon njenog raspada. Njihova slika o Jugoslaviji dolazi isključivo iz narativa njihovih roditelja – onih koji su, kako sam ranije rekao, pripadali privilegovanima ili su jednostavno u novom vremenu izgubili smisao i sigurnost.
Sloboda nije poklon
To je bila prava slika Jugoslavije – država u kojoj si mogao izgubiti slobodu, dostojanstvo, pa i život, samo zato što si imao “pogrešno” ime ili si se usudio misliti drugačije.
Zato, kada čujem kako je to bila “zemlja snova”, kažem – možda tvojih, ali ne i mojih. I ne zaboravimo nikada: sloboda koju danas imamo – sa svim njenim manama i izazovima – nije dar, nego rezultat borbe. A najveća uvreda žrtvama tog režima jeste idealizacija tlačitelja.
Jugoslavija? Ne ponovilo se.
