PRIJAVA
Opsada Sarajeva je najpotcjenjeniji događaj raspada bivše Jugoslavije. Ispravan izraz bi bio proces, jer je sistemski planiran, trajao je nekoliko godina i uglavnom se naziva “najdužom opsadom u historiji modernog ratovanja”. Jedna od prvih stvari koje sam saznao kao dopisnik iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) bilo je da je opsada Sarajeva sama po sebi bila legitimna vojna operacija. Ali, u opsadi Sarajeva nije bilo puno ratovanja, piše Emir Suljagić za AA.
Osim početnog pokušaja zajedničkih snaga Jugoslovenske narodne armije (JNA) i snaga bosanskih Srba, u maju i junu 1992., bilo je svega nekoliko stvarnih pokušaja srpskih snaga usmjerenih na zauzimanje grada. Sve ostalo bio je teror. Uključivao je snajpersku kampanju koja je uključivala djecu kao “legitimne” mete. Takođe je uključivao i namjerno ciljanje porodilišta; meta su bile bebe stare svega nekoliko dana. Opsada se fokusirala na kampanju terora usmjerenu na civile, koja je bila duga, sistematična, promišljena i iscrpljujuća. Toliko znamo.
Vlada Republike Srpske (entitet u BiH), pod predsjedanjem Radovana Viskovića, 7. februara 2019. godine osnovala je dvije komisije: jednu koja će “istraživati” događaje koji su se dogodili u Srebrenici između 1992. i 1995. godine, a drugu koja će vršiti sličnu funkciju u pogledu opsade Sarajeva. Odluka je označila vrhunac petnaestogodišnjih napora različitih vlada u dijelu Bosne s većinskim srpskim stanovništvom da potkopa, porekne i pogrešno predstavi činjenice koje je izvan razumne sumnje utvrdio MKSJ.
Jedina svrha ovog poduhvata bila je, i ostaje, stvoriti konkurentnu i neistinitu naraciju o zločinima počinjenim nad Bošnjacima u Sarajevu i Srebrenici. Komisija za Sarajevo, koja službeno nosi naziv “Nezavisna međunarodna istražna komisija za stradanja Srba u Sarajevu između 1991. i 1995.” prošlog utorka je objavila je svoj izvještaj na 1.250 stranica.
Sadržaj izvještaja je zapravo ništa više nego skup najprimitivnijih govornih tačaka srpske nacionalističke propagande. Očekivano, istorijski dio izvještaja započinje pregledom osmanske vladavine na tom području. Zatim prelazi u poglavlje o grupnoj psihologiji, nakon čega slijedi ono o neliječenoj traumi. Odatle se nastavlja – ponovo, predvidljivo – na “ulogu radikalnog islama”, pokušavajući utkati islamistički pramen u naraciju o Bošnjacima kao nacističkim kolaboracionistima u Drugom svjetskom ratu. Pet stotina stranica kasnije, izvještaj se bavi opsadom Sarajeva. Ključni (i potpuno sulud) argument izvještaja je da je opsada, koja je u stvarnosti bila pažljivo pripremljena mjesecima prije – uključujući i naoružavanje doslovno hiljada, ako ne i desetine hiljada, običnih Srba koji žive u glavnom gradu – umjesto toga bila spontani razvoj događaja koji je proizašao iz neuspjelog puča od strane legalne, legitimne i međunarodno priznate vlade.
Budimo jasni: opsada Sarajeva bila je zločinački poduhvat sama po sebi. Srpsko političko i vojno rukovodstvo nikada nije planiralo da zauzme grad. Vojska bosanskih Srba zapravo nije bila vojska: bila je više mašina za mljevenje civila. Konačno, jedan od proglašenih “ratnih ciljeva” bosanskih Srba bila je podjela Sarajeva. U oktobru 1991. godine, nekoliko mjeseci prije početka opsade, u razgovoru sa srpskim pjesnikom Gojkom Đogom, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić je sam rekao: “Moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan u kojem će izginuti 300.000 muslimana.” Možda bismo mu trebali već jednom vjerovati na riječ.
Svakodnevni broj poginulih stanovnika u Sarajevu bio je usmjeren ka stvaranju “nepodnošljive situacije potpune nesigurnosti, bez nade u daljnji opstanak ili život stanovnika”. Slomom Sarajeva, Slobodan Milošević i Radovan Karadžić planirali su slomiti cijelu Bosnu.
Suština izvještaja je argument koji podupire dominantno srpsko nacionalističko viđenje pokolja u Bosni. To je da Bošnjaci nisu imali pravo na samoodbranu i da je bilo koja njihova akcija u tom pogledu bila i jeste sama po sebi “zločinačka”.
Opsada Sarajeva i dalje je jedan od najeklatantnijih primjera razorne moći srpskog nacionalističkog projekta regionalne hegemonije, koji datira od samih početaka srpske države na Balkanu. Izvještaj koji je plaćen novcem poreznih obveznika ima za cilj prikrivanje tog projekta, njegovo “civiliziranje” i normaliziranje. Izvještaj koketira sa rastućom krajnjom desnicom u Evropi, ali i dalje od Evrope, i dolazi u trenutku kada se ideje o “mirnoj podjeli” Bosne i Hercegovine čuju u nekim krugovima u EU. Okolnosti se čine kao eho devedesetih.
U konačnoj analizi, izvještaj “Nezavisne međunarodne istražne komisije o stradanjima Srba u Sarajevu između 1991. i 1995. godine” nije ništa drugo do nastavak opsade mirnim putem. Sada je sam narativ pod opsadom. Istina je ta koja se terorizira i ima za cilj da bude ubijena.
