Izet efendija Čamdžić: Prava se vjera čita u ponašanju

Šta, ef. Čamdžiću, znači ramazan, da li se, možda, pri kraju ovog svetog mjeseca osjeća i žal?

– Imamo običaj kazati da je vjernicima ramazan najdraži gost i, uistinu, vjerničke duše se ramazanu raduju, jer im on donosi blagodati neizmjerne. Poslanik Muhammed, a. s, rekao je kada bi ljudi znali vrijednost ramazana, količinu blagodati koju donosi, poželjeli bi da traje cijelu godinu.

Vrhunac dobra

Naravno, nema među ljudima takvih zbog nemogućnosti da pojmimo toliku količinu blagodati: donosi nam post, donosi nam svijest da je Objava započela u ovom mjesecu i mnogo toga što bi trebalo na čovjeka uticati i mijenjati ga, pa i u smislu da shvati da obred sam po sebi nije cilj, on je sredstvo. Ni post nije sam sebi cilj, cilj mu je da se mi mijenjamo. Osnovna poruka ramazana je da mi iz njega izađemo drukčiji, bolji, plemenitiji, imanskiji, snažniji…

Kako Vi prepoznajete dobrog čovjeka, vjernika?

– Vjerovati znači srcem vjerovati, jezikom očitovati i – djelima to potvrditi. Istinski vjernik je onaj kojem su riječi i djela u suglasju, ne govori ono što ne radi, a mi smo društvo u kojem, barem popis iz 2013. godine kaže, dominantno žive vjernici. Najveći broj stanovništva svih nacionalnosti se tako izjasnio. Temelj svakoj vjeri je moralna norma da drugome čovjeku želiš što i samome sebi. To je vrhunac dobra. Ako smo istinski vjernici, onda bi naše društvo trebalo biti idealno, sretno, bez devijacija, bez poroka, a očigledno nije. Zato je važno da blagdane u svim religijama ne razumijevamo kao nešto što mi slavimo, cilj je da poruke Bajrama, Božića, Uskrsa obilježe naš život. Djela su potvrda dobra.

U Ulmu ste svjedočili da zapadnjačko društvo živi vrijednosti koje propagira islam?

– Ako je nešto dobro, ono je univerzalno dobro i ako je nešto dobro, a utemeljeno islamom, ne može biti dobro samo za muslimane. Tako da to što mi vidimo u uređenim zemljama Zapada, to su univerzalne vrijednosti o kojima uči svaka religija, a to što smo mi zbog njihovog neslijeđenja i nepoštivanja neuređeno društvo, krivi smo sami. Činjenica je da danas muslimani, uprkos tome što imaju takve količine blagodati u ramazanu, žive krizu i kada biste danas muslimanu ponudili da odabere život u Tunisu ili u Njemačkoj i kada biste ponudili da mu se sudi u nekom od gradova islamskog svijeta ili u Berlinu, svi bismo izabrali Berlin, jer smo sigurniji.

Da li je teško biti dobročinitelj?

– Uzvišeni je ljude obavezao sadakom, a kada se kaže sadaka, ljudi namah pomisle da je to dijeljenje imetka. Svi ljudi na Zemlji su obavezani sadakom. Poslanik kaže, i osmijeh je sadaka i lijepa riječ. Košta li to? Zamislite da sklonite kamen koji bi minut poslije vas mogao razbiti staklo na autu. Poslanik kaže: “ja sam vidio u džennetu čovjeka koji je uklanjao smetnju s puta…”. U Medini je jedna žena zaradila džennet jer je “brala trunje po džamiji”. To je bio vrhunac njene mogućnosti da čini dobro. Nema niko opravdanja da ne bude dobročinitelj.

Naglašavate stalno da islam nije samo obavljanje obreda. Zašto?

– To da vjernik klanja, to se podrazumijeva, kao što se podrazumijeva da vjernik piše. Obred ne treba smatrati izuzetnom vjerničkom žrtvom. Prava vjera se čita u ponašanju. Muhammed, a. s, govorio je: “Meni će najbliži na Sudnjem danu biti onaj koji je najljepšeg ponašanja”. Jedno moje predavanje kaže, u džamiji je obred, islam je napolju. Jer, ljudi klanjaju, izvršavaju dužnosti, ali je jednaka količina korupcije u društvu, jednaka količina laži, mržnje, svaki dan je sve veći broj kladionica. O čemu mi onda govorimo? Evo, za ramazan imamo opću, ja to zovem, festivalizaciju vjere: 5.000 iftara, 1.000 iftara ovdje, ondje… A šta će biti poslije Bajrama u našem društvu, to je suštinsko pitanje. Vidite, rijeke su nam bile nabujale i vratile su se u korito, ostala je naša sramota na vrbacima ili šibljima. A šta je islam? Poslanik je rekao, čistoća je pola vjere. Obred je sredstvo, cilj je odgojen čovjek.

PROF. ČAMDŽIĆ: TREBAJU NAM ZAKONI PRIMJENLJIVI NA SVE

Često govorite da Gospodar svih svjetova ne voli tlačenje i tlačitelje?

– Sve je pitanje vjere. Ima stih našeg pjesnika koji kaže: “Šta je vjera ako ne pokreće”. Kažemo da smo vjernici, a to bi trebalo podrazumijevati da je u našem srcu uvjerenje koje nas pokreće da budemo praktični vjernici, da budemo pravedni, recimo, prema našim radnicima, da ne uzimamo njihovo pravo. Ne treba naši privrednici da daju u dobrotvorne svrhe za vjerske zajednice tuđi novac dok ne ispune sve svoje obaveze prema društvu i radnicima. Ako im pretekne, neka daju, a ne da daju tuđi hak. Vjera je jasna, to što je tuđe, tuđe je, ali i radnici treba da budu predani poslu, odgovorni…

Nedavno ste u hutbi spomenuli zaboravljenu djecu iz Konjević-Polja i iz Vrbanjaca koja se bore za bosanski jezik.

– Divim se tim ljudima koji brane ono što smo mi, koji ne pitamo za cijenu na putu te borbe, koji smo spremni na sve da bismo uzdignute glave, ponosito hodali zemljom i bili ponos budućim generacijama. A mi koji im ne pomažemo u granicama svojih mogućnosti, koji ih zaboravljamo, treba da hodamo pognute glave i da se stidimo zašto smo dopustili da ta djeca nemaju priliku konzumirati elementarno ljudsko pravo, da ime svoga jezika upišu u đačku knjižicu, itd.

Živjeti pravdu

Kada posmatram ummet globalno i lokalno, za sve naše neuspjehe nema krivca izvan nas. Ali, očigledno je da danas ne samo roditelji s djecom nego niko ni s kim ne razgovara. Živimo jedno ozbiljno otuđenje, svih od svih.

Šta Vas danas posebno zabrinjava?

– Mnogo je pitanja koja ljude, koji promatraju naš svijet ozbiljnim pogledom, zabrinjavaju, pa i rastužuju. Nespremni smo na izazove novih tehnologija, u mnogim našim školama su osnovno sredstvo tabla, kreda i spužva, ali nema gotovo sela bez jedne ili više kladionica. U užem jezgru Zavidovića 40 kladionica uredno radi. Njihovo postojanje je izraz ozbiljne krize u društvu.

Klađenje je veliki grijeh. Uzvišeni ga zabranjuje na istom mjestu gdje zabranjuje alkohol. Džamijski i ljudi iz crkava idu u kladionice. Susretnem čovjeka koji je otišao s džume ili s nekog namaza i izlazi iz kladionice. Mene stid, stid me da vidi da ga ja vidim.

Nakon hutbe, priđe li Vam neko da nešto pita?

– Događa se i to, ali ne mislim da su ti vazovi nešto što će masovno promijeniti svijest. Nama treba funkcionalna država u kojoj će zakoni biti primjenjivi i jednaki za sve. A činjenica je da taj naš čovjek, koji ravnodušno baca smeće u rijeku ili u potok, koji ravnodušno izvali saobraćajni znak, čim dođe u Austriju, odmah postaje civiliziran. Ništa njemu ne znače ni dersovi ni vazovi, on je samo postao svjestan da će za prijestup biti kažnjen. To je ono što nama treba. Njemačka je po svojoj vanjštini najmuslimanskija država, i uopće te evropske zemlje su takve, jer žive pravdu. Kao što kaže vjerski učenjak: Uzvišeni će pomoći pravednog vladara nevjernika, a neće pomoći nepravednog vjernika.

Oslobođenje