PRIJAVA
SENZOR: Mnogi u našoj domovini Srebrenicu danas poznaju i obilaze većinom samo 11. Jula, na dan dženaze u Potočarima. Možeš li nam opisati život u Srebrenici nakon 11. Jula? Šta se dešava poslije Potočara?
Postoji jedna zanimljiva stvar, bar meni. Naime, imao sam više prilika da prisustvujem različitim seminarima gdje su učešće uzele osobe iz drugih mjesta, međutim, rijetko se kada iznose pozitivni primjeri iz lokalnih zajednica. Obično se govori o problemima koji postoje, ili ljudi bar misle da postoje u mjestima kojima žive. Isto, donekle, važi i za Srebrenicu. Nažalost, ovdje postoje opšti društveni problemi karakteristični za cjelokupno bosanskohercegovačko društvo, a s druge strane, postoji životna situacija koja je evidentno obilježena posljednicama genocida koji je ovdje učinjen. Duboko sam ubjeđen da ljudi koji žive ovdje, za razliku od drugih, potpuno drugačije doživljavaju Srebrenicu i sve ono što je vezano za nju. Kada gledate sa strane uglavnom je doživljavate kao mjesto tragedije u kojoj je počinjen Genocid, dok ipak oni koji žive ovdje, itekako posjeduju drugu dimenziju osjećaja prema Srebrenici, a to je ona životna dimenzija. Nažalost, kada ste u Srebrenici (neovisno da li živite ili ste došli u posjetu) očigledno se da primjetiti da ovdje nešto “ne štima”. Ovo u smislu da su evidentni tragovi života koji je ovdje nekada postojao (od stambenih objekata, porodičnih kuća, fabrika…), a da je danas život opštine sveden na jednu varošicu u kojoj je, bojim se, sve manje i manje perspektive.
Istina je da je Srebrenica nekih mjesec dana u godini, pred komemoraciju i dženazu u Potočarima, mjesto koje “dobije na važnosti” u javnom prostoru, najviše ove zemlje, te dobijemo na medijskom prostoru da govorimo o postojećim problemima. Bojim se da ovi problemi dočekaju svaku sljedeću godinu i komemoraciju, a da je sve manje i manje perspektiva za razvoj nekog normalnog života u Srebrenici.
SENZOR: U Udruženju “ADOPT” često realizujete projekte koje u prvi plan stavljaju izgradnju suživota budućim generacijama u Srebrenici. Nakon nekoliko godina rada u “ADOPTU”, rada sa mladima, smatraš li da je moguće ostvariti taj cilj – suživot u Srebrenici, i od čega/koga suživot najprije ovisi?
Duboko sam ubjeđen da jeste moguće izgraditi suživot. S druge strane, ostala bi samo opcija “trpljenja” prisustva te druge strane s kojom ne želite suživot, što je zapravo negativna društvena posljedica koja može kao rezultat donijeti neki novi sukob.
Ono što je trenutno poražavajuća činjenica, jeste da imamo mlade generacije rođene godinama nakon završetka rata koje u mnogome nose terete iz ratne prošlosti. Mislim da je to breme koje nije njihovo, te koje nezasluženo nose. Nažalost, zbog adekvatnog nedostatka suživota mladi nisu imali priliku često da komuniciraju s “drugom stranom” zbog čega su razvili degradativna mišljenja prema drugom i drugačijem. Osim škole, te rijetkih drugih prilika, mladi nemaju mogućnost da nauče više o svojim sugrađanima drugih religijskih i nacionalnih grupa. Duboko vjerujem da je neznanje, te nemogućnost suočavanja s teškom prošlošću i posljedicama koje je ista ostavila, u mladima ostavila veliku dozu nepovjerenja u kojem su više spremni da žive jedni pored srugih, a ne jedni sa drugima. Zapravo, kroz svoj rad želimo da od mladih otklonimo nezaslužene terete. Kroz mogućnost i pružanje prilika s mladima radimo na temama od kojih često bježe, a obično su vezane za različite narative o stvarima koje su se dešavale u ratu. Vrlo je bitno da mladi čuju sve strane, događaje, tragedije, da posjeduju što više informacija i da prihvate da neko drugačiji može biti i prijatelj, te na tim principima graditi suživot, zajednički život, a ne život jednih pored drugih.
SENZOR: I sam tvoj život i rad svjedoči da vjeruješ da se u Srebrenici može izgraditi nešto bolje, da se može živjeti zajedno, da je život u Srebrenici, najkraće rečeno – moguć. Šta te “gura”, motiviše, svih ovih godina da ostaneš vezan za Srebrenicu, da radiš na projektima koji promoviraju suživot u ovo vrlo osjetljivo vrijeme?
Pitanje na koje sam sebi pokušavam već jako dugo da dam odgovor. Iskreno, mislim da odgovor nije u racionalnom koliko je u emotivnom. Srebrenica je jednino mjesto na svijetu koje iskreno mogu osjećati kao dom. Da budem iskren, postoje mjesta gdje sam možda i bolje prihvaćen i u kojima je, generalno, životna situacija dosta povoljnija, ali ipak ovo je mjesto gdje postoji osjećaj pripadnosti iz kojega crpite svoj identite. To je zapravo oduvijek i bila motivacija. Učiniti mjesto u kojem živite da postane što bolje, da postane mjesto suživota, dobrih prilika, dragih ljudi i , na kraju, mjesto života, koje to danas nije, zapravo je ta snaga koja motiviše i nosi dalje.
SENZOR: Da li je za početak neke pozitivne priče u Srebrenici, ali i u drugim mjestima u manjem bh. entitetu, po tvom mišljenju i iskustvu, uslov da politički predstavnici u tim opštinama priznaju genocid i druge zločine počinjene tokom agresije devedesetih godina, i da li bi taj čin započeo taj proces pomirenja i suživota?
Definitivno. Duboko sam ubjeđen da bi političko priznavanje svih sudskih odluka, ili bar ne negiranje istih, u mnogome popravilo postojeće prilike u cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu. Sam se neko ko je u Genocidu ostao bez oca i znam koliko je zapravo bio težak život i odrastanje u prilikama u kojima imate dezorijentisano društvo koje pati pod kolektivnom traumom. Jako je nezahvalno kada se nađete u situaciji da se negira tragedija koju ste doživjeli, posebice dok se još uvijek borite sa stečenim traumama.
I, definitivno da je političko priznanje dokazanih krivičnih djela, a zatim i suočavanje s prošlošću, prvi i najznačajniji korak za izgradnju trajnog i održivog suživota.
SENZOR: Jedne prilike si spomenuo da je na mladima koji žive u Srebrenici veliki teret iz prošlosti, teret koji nije njihov da ga nose. Možeš li našim čitaocima detaljnije pojasniti o kakvom teretu je riječ, i kako ga po tvom mišljenju olakšati mladima Srebrenice?
Tako je. I sam sam iznenađen ozbiljnošću problema koji mladi imaju. Često možete vidjeti fotografije srebreničkih maturanata koji paradiraju ulicama noseći, svako svoje obilježje nacionalne zajednice. Uglavnom to mediji proprate kao pozitivan primjer suživota u Srebrenici, za što ja smatram da je, upravo, suprotno. Mislim da je to samo pokazatelj kako mladi ljudi žive jedni pored drugih, svako pod svojim simbolima i u svom narativu, a ne jedni sa drugima.
Mladi obično drugu stranu doživljavaju kao neprijateljsku, u kontekstu ratnih dešavanja. Često smo imali priliku da se mladi, recimo osobe srpske nacionalnosti, ili boje priznati da je bio Genocid, zbog straha da će biti isključeni ili etiketirani od vlastite zajednice, ili vjeruju da nije bio, već da su dešavanja vezana za Genocid zavjera protiv njihovog naroda. S druge strane imamo situaciju kod mladih bošnjačke nacionalnosti koji posjeduju identitet žrtve, te rijetko sebi žele da priznaju da postoje zločini koje su počinili osobe iz njihove nacionalne skupine.
Iskreno, dobre rezultate su pokazale sve one prilike gdje su mladi imali priliku da zajedno diskutuju o svemu onome što njih muči kao populaciju.
SENZOR: U “ADOPTU” pored tebe volontiraju i tvoji sugrađani srpske nacionalnosti. Kako je sredina prihvatila vaš zajednički rad, imate li podršku vlasti i sugrađana za realizaciju vaših projekata?
Drago mi je da mi u ADOPTu, očigledno, imamo drugačije kriterije koji su uključive, a ne isključive prirode. Ipak na nacionalnu ili neku drugu pripadnost gledamo na drugačiji način i ona nam je zanemariva. Držimo do toga ko je kakav čovjek po prirodi, a, vjerujte, s čovjekom iz bilo koje nacije je bolje sarađivati nego s neljudima iz vlastite.
ADOPT je zapravo i nastao kao prostor u kojem se daje prilika da osobe različitih društvenih pozadina imaju priliku da razgovaraju o zajedničkim temama kako bi ipak pronašli obrazac stvaranja “iskrenog” i trajnog suživota. Vjerujem da su mišljenja javnosti glede našeg postojanja i djelovanaj podjeljena. Ponekad nas “strane” doživljavaju kao neprijatelje svog naroda, jer u našem djelovanju vide nešto što se protivi narativu za koji vjeruju da je istina. Ipak, kao što rekoh, nudimo programe koji su zajedniči i uključujući.
Što se podrške vlasti tiče, ona je skromna, više nikakva.
SENZOR: Na Srebrenicu danas većina ljudi gledao kao na mjesto u kojem se dogodio jedan od najstravičnijih zločina u historiji, oči svijeta i medija gore su uprte u tih nekoliko dana marša te na dan dženaze u Potočarima. Ako pitate nekoliko ljudi iz Federacije za mogućnost života u Srebrenici, ogromna većina će odmahnuti glavom u znak neslaganja. Kako bi ti, ili konkretno – kako bi vaša ekipa okupljena u Udruženju “ADOPT” voljela da ostatak svijeta gleda na Srebrenicu danas?
Volio bih da se na Srebrenicu gleda razumno. Ne želim da naša tragedija degradira naš ponos. Srebrenica jeste grad “velike smrti”, ali je itekako i grad u kojem se može roditi još veći život. Ovdje žive ljudi kojima treba pomoć, a ne osuda. I na kraju, iako je pusta i tužna, ipak je još uvijek dom mnogima.
