PRIJAVA
Malo ko od pjevača je uspijevao u svojem glasu tako nježno i zanosno iskazati suštinu sevdaha u čežnji da se ljubi i volikao što je umio Himzo Polovina. Da sevdah iznutra cijelim bićem osjeća i nama ga vjerno prenese. U našu svijest nenametljivo udjene. Da ljubav kroz dobru pjesmu duboko zajedno proosjećamo. “Sevdah je za mene sve ono što čovjeka čini (ne)sretnim i tužnim i bolnim i bespomoćnim. I sve ono što ga veže za sredinu i društvo u kome se kreće i bez svoje volje. Ja sevdah doživljavam sartrovski, a nekada je to bespomoćnost kao kod Čehova … to je za mene sevdah”, govorio je jedan od naših najvećih pjevača sevdalinki Himzo Polovina.
Bitna muzička svojstva sevdalinke i pjevanja Dr. Himze Polovine
Da je sevdalinka duša Bosne, mnogi će prihvatiti kao bitnu markaciju mentaliteta Bosanaca, Bošnjaka posebice. Da je Himzo Polovina svojim pjevanjem upravo duša sevdalinke, također će mnogi prihvatiti kao nespornu činjenicu. Posebno će ovu činjenicu prihvatiti muzičari, poznavatelji i meraklije dobre pjesme. Ove teze i činjenice je međutim puno lakše izreći, s njima se složiti, nego ih seriozno opisati, dokazati. Pretpostavka je naime ovome opisu spajanje niza zasebnih i zajedničkih energetskih vibracija, onih duševnih stanja koja su u isti mah ista, srodna, ali i zasebna. Onih vibracija u našoj svijesti i duši koje producira pjevanje Himze Polovine. Smisao je ove studije je da opiše muzičko-estetske sadržaje umijeća i umjetnosti pjevanja Himze Polovine. Da što detaljnije opiše melodijsko-glasovne osobenosti i vrijednosti po kojima je pjevanje sevdalinki Himze Polovine unikat. I da istovremeno, kroz opis pjevanja Himze Polovine, opiše estetsko-muzičke osobenosti i vrijednosti sevdalinke. Nemoguće je naime zasebno odvojiti ovaj jedinstveni estetsko-muzički sadržaj. Posebice uslijed činjenice da je način i kvalitet pjevanja Himze Polovine po mnogim svojim karakteristikama uzor pjevanje sevdalinke. Time autori ovoga projekta ostvaruju dvostruku svrhu: hommage vrhunskom interpertatoru, i istovremeno nude uzor ili idealni model pjevanja za naraštaje koji žele učiti pjevati sevdalinku prema jednom od njenih vrhunskih baštinika.
Kao i u mnogih baštinika tradicionalne pjesme bosanske, dar pjevanja u Himze Polovine je porodično naslijeđen: svi u porodici Polovina bili su muzikalni i lijepo pjevali, posebice otac Himze Polovine. Sevdalinku je i Polovina kao i mnogi njeni prethodni baštinici ponio dakle iz svoje kuće, da bi je potom svijetom pronosio. U analizi pjevanja Himze Polovine bitno je za širu javnost, posebice za muzičare i pjevače, markirati da je ovo pjevanje vrhunska tradicionalno-folklorna umjetnost koja baštini svoj uzor u sevdalinci. Pjevanje i muzičku pratnju u pjesmama Himze Polovine treba vrijednosno i po žanru razdvojiti od tzv. “narodnog šlagera” ili od tzv. “narodne pjesme” koju slušamo ili gledamo posredstvom medija ili koncerata u posljednjih pedesetak godina. Taj “narodni šlager”, tzv. “narodna pjesma” po osnovnoj melodijskoj strukturi, po sirovom i primitivnom načinu pjevanja, ne pripada tradicionalno-folklornoj muzici, niti narodnoj muzici kao umjetnosti tona i kao umjetnosti pjesničke riječi. Ti noviji žanrovi tzv. “turbo-folka” zapravo su sirovi i primitivni melodijsko-muzički i pjevno-muzički kič. To što se već decenijama narodu producira u sirovoj muzičkoj formi i primitivnom pjevačkom izvođenju, i nudi se kao “narodna pjesma”, nije ni melodijski niti pjevanjem narodno-tradicionalna muzika već zapravo muzički loš (!) bastard, karikatura narodno-tradicionalne muzičke umjetnosti. Vrlo rijetko pjevačka i muzička umjetnost.
Neuporediva sa tradicionalnom narodnom muzičkom umjetnošću koju nalazimo u izvođenju Himze Polovine. Sevdalinka se u melodiji i u načinu pjevanja kontinuirano mijenjala. U ovoj djelomičnoj transformaciji je sevdalinka također kontinuirano zadržavala vlastitu, osnovnu kajdu. Sevdalinka se i danas melijski transformira. Sevdalinku će i naredni naraštaji mijenjati, ali po njenim melijskim i pjevačko-izvedbenim “šavovima”, po njenim tonskim rubovima. U svakoj pjevnoj i muzičko instrumentalnoj transformaciji ostajala je i ostajat će njena melodijska i pjevna suština po kojoj je sevdalinka bila, do danas ostala u muzičkim žanrovima prepoznatljiva. Po načinu sviranja i po načinu pjevanja. Umijeće transformacije sevdalinke danas i ubuduće od strane muzičara i pjevača sevdalinki jest u stvaranju izvjesnoga novuma, uz obavezno očuvanje i njegovanje melodijske i pjevačko-umjetničke suštine sevdalinke. Da se kroz transformaciju ne poremeti njena unutarnja melodijska, i instrumentalna i pjevna struktura. Da sevdalinka bude i ostane – svoja. Upravo po svojoj melodijsko-muzičkoj pratnji i po pjevnoj osobenosti, bila su prepoznatljive sevdalinke Himze Polovine.
Muzičko-teorijski je definirana struktura tonaliteta sevdalinke, njen tempo, ritam, tonske ljestvice. Instrumentalno-muzičko izvođenje, posebno glasovno-pjevačko, nije međutim detaljno teorijski niti notalizacijski opisano. Od ove generalne ocjene izdvaja se magistarski rad Azre Pašić o pjevanju gradske pjesme u izvođenju Emine Zečaj. Ova činjenica navela je autore ovoga projekta da pored estetsko-muzičkoga i književno-poetičkoga opisa sevdalinke, sačine i muzičko-notalnu unitaciju pjevanja sevdalinki Himze Polovine. Ovaj bitan muzikološki prilog sa unitacijom sačinila je muzikologinja Tamara Beljak Karača. Bitno je unaprijed markirati da se u izvođenju sevdalinki Himze Polovine u najvišoj mjeri ostvaruju gotove sve melodijske i izvedbeno-pjevne karakteristike sevdalinke. Ovu tezu dokazujemo u našim analizama. Pri tome dokazujemo da presudnu ulogu ima glas pjevača u izvođenju sevdalinke. Glas izvođača jest najbitniji činitelj, oblikovatelj sevdalinke. Sa bitnom karakteristikom da svako ponovno pjevanje sevdalinke pretpostavlja totalno duhovno i duševno utonuće glasa pjevača u svijet pjesme. Njegovo poistovjećenje sa svijetom pjesme. Sa posljedicom da je svako novo pjevanje sevdalinke u nizu nijansi drugačije od prethodnog. Za razumijevanje načina pjevanja Himze Polovine, korisno je poslužiti se njegovim riječima. On naime tvrdi da je umom i i osjećanjima morao sazoriti da bi svoj duhovni i duševni potencijal, svu njegovu cjelinu, mogao udjenuti u proživljavanju sevdaha, u pjevnom posredovanju sevdalinke. Da pri novom adaptiranju, u muzičkoj obradi sevdalinke, uz pjevača moraju sudjelovati muzički stručnjaci.
“Mnogi kažu da su naše sevdalinke duge i teško ih je adaptirati za radio program. Mislim da sadašnjim pjesmama koje podražavaju sevdalinke nedostaje intelektaulne zasnovanosti, rade se preko noći, bez konsultiranja sa kvalifikovanijim i iskusnijim kolegama. Možda i ove današnje lijepe sevdalinke koje su nam ostale su samo najljepše od mnogih koje su kroz našu historiju nastajale. Pjesma je u prošlost bila nit koja je spajala ljude, nosila poruke kojima je narodni genij davao edukativan ton, bila je sredstvo komuniciranja. Danas se sevdalinka može vratiti preko TV i radio programa, drugog puta nema. Bez svog novog statusa na televiziji i na radiju ne samo da nema napretka, nego nema garancije za njen opstanak.” Iz razgovora Dr. Himze Polovine u listu “Preporod”, br. 20, Sarajevo 1971.
Polovina je pored talenta, decenijama učio pjevanje kod poznatih muzičkih pedagoga, najprije u Sarajevu kod kompozitora i muzičara Zvonimira Nevžale, Marija Arkusa, Joze Penave, Ismeta Alajbegovića – Šerbe, potom u Beogradu kod prof. Ninković. Pritom je kontinuirano brusio svoje pjevanje do jasnoće i delikatnosti dijamanta i kristala. Do savršene bistrine, jedrine i baršunaste mehkoće. Do magično privlačne sugestivnosti i ganutljivosti. Do onog umijeća pjevanja po kojemu je svaka njegova pjesma imala svoj jedinstven, neponovljiv duševni talas, zanos i treptaj. Onu zvukovno-melodijsku gamu po kojoj je Himzo Polovina ostao u sevdalinci jedinstven: njen najsugestivniji i najsuptilniji izvođač. Upravo su suptilnost i sugestivnost vrhunske kvalitete njegova pjevanja kojima se Polovina ističe. Iz ovih kvaliteta zrači magija njegova glasa koji nas tako lahko osvaja, plijeni, raznježuje. U baršunastoj mehkoći njegova pjevanja treperi i šumi mu duša poput jasike na vjetru. Malo ko od pjevača je uspijevao u svojem glasu tako nježno i zanosno iskazati suštinu sevdaha u čežnji da se ljubi i voli. Kao što je umio Himzo Polovina. Da sevdah iznutra cijelim bićem osjeća i nama ga vjerno prenese. U našu svijest nenametljivo udjene. Da ljubav kroz dobru pjesmu duboko zajedno osjećamo. “Sevdah je za mene sve ono što čovjeka čini (ne)sretnim i tužnim i bolnim i bespomoćnim. I sve ono što ga veže za sredinu i društvo u kome se kreće i bez svoje volje. Ja sevdah doživljavam sartrovski, a nekada je to bespomoćnost kao kod Čehova … to je za mene sevdah. Kod današnjeg čovjeka sve je manje i manje sevdalijskih emocija. U trci sa vremenom nema mogućnosti da se prepusti dubljim osjećanjima, a pogotovu da ih ispoljava.” (Iz intervjua: listu “Preporod, 20, Sarajevo 1971)
U opisu pjevanja sevdalinki Himze Polovine umjesno je povući kratku paralelu sa pjevanjem decenijama popularnog Safeta Isovića (1936-2007). Bez pretenzije preferiranja već razlikovanja. Pjevanje Safeta Isovića je u usporedbi sa pjevanjem Polovine po rasponu glasovnih mogućnosti, posebice po snazi i jačini, iznad pjevanja Polovine. Operski raspon glasa Safeta Isovića u izvođenju sevdalinki ostao je do danas nedosegnut. Jačina i raspon pjevanja jesu najbitniji kvaliteti pjevanja i podloga popularnosti Safeta Isovića. Novokomponirane sevdalinke operske tonske visine, jačine glasa i kolorature nije mogao niti je umio izvesti nijedan pjevač sevdalinki kao Safet Isović. Prisjetimo se nekih od njegovih maestralnih izvođenja u sevdalinkama Kad sretneš Hanku, Stoj mjeseče, Na Bembaši na Babića, bašči, Dok je tvoga đula … Sve su ove sevdalinke svojim tonskim bogatstvom i melizmom uporedive operskim arijama. I svaka je od njih prožeta karakterističnim osjećanjem melanholosa i vilovitim melijskim zanosom. I onim što je za sevdalinku najbitnije – tonalitetskim bogatstvom. Stoga su mnoge pjesme u izvođenju Safeta Isovića melodijski i pjevački uzor za sevdalinku. To je jedna i bitna strana pjevanja sevdalinke u izvođenju Safeta Isovića. Ako je međutim ona autentična ili klasična sevdalinka – pjesma bošnjačkog plemićko-varoškoga muzičkoga porijekla i ukusa, pjesma koja je pjevana u svečarskim zgodama “tako snažno za jednim stolom, da se do susjednoga stola jedva mogla čuti” (formulacija Abdulaha Sidrana), onda je takvu njenu diskretnu melodijsku i pjevnu komornost sam Safet Isović u većini svojih pjesama doveo u pitanje. Ili je znatno odstupio od takve sevdalinke kroz silinu svog preglasnog pjevanja.
U svijetu pjevača sevdalinki Himzo Polovina bio je i ostao upravo toj autohtonoj, nježno-intimnoj sevdalinci najbliži svojim načinom pjevanja. Od muških pjevača najbliži toj tzv. djevojačkoj ili haremskoj prvotnoj sevdalinci stvaranoj iza mušebaka i visokih avlija, u baščama i u krilu djevojačkom. Himzo Polovina i sevdalinke sa najvišom notama nije izvodio snagom već mehkošću glasa, ili sotto voce glasom. Poput Zehre Deović ili Emine Zečaj pjevao je sevdalinke i u najvišim tonovima sa osjećanjem lahkoće u glasu i u pjevanju. Bez traga osjećanja napora u glasu. Takvo osjećanje u slušanju sevdalinke mogu pjevno izraziti doista istinski umjetnici pjevanja sevdalinke.Poslušajte napr. njegove, danas klasične sevdalinke koje Polovina izvodi (slično Emini Zečaj ili Zehri Deović) bez traga napora u glasu: Žute dunje, Eminu, Poljem se vija Hajdar delija, Ali-paša na Hercegovini, Dvore gradi Komadina Mujo, Sarajevo, divno mjesto, U lijepom starom gradu Višegradu… Safet Isović i Himzo Polovina su antipodi u pjevanju sevdalinke: Polovina nije imao ambitus – ni širinu niti visinu glasa Safeta Isovića. Safet Isović opet nije dostigao suptilnost, rafinman, gracilnost i toplinu pjevanja Himze Polovine. Svaki je ustrajao na svojem glasu – Božijem poklonu, kojeg su na svoj način usavršavali i time obogatili bosanski muzički folklor. U tom folkloru je sevdalinka ostala prepoznatljiva kroz ambitus i jakost glasa Safeta Isovića. I kroz baršunastu mehkoću pjevanja Himze Polovine. Zajedno uzevši, poput rubina i smaragda njih oba isijavaju karakterističnu kajdu zanosnog i sjetno-ganutljiva bosanskoga melanholosa
“Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma, ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom “geologijom” ili takvom “anatomijom”, pa kad vi uđete u pjesmu, a pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga.” (U razgovoru Himze Polovine sa urednikom novina “Preporod”, 20, Sarajevo 1971).
Treba se zaustaviti i zamisliti nad saznajnom i osjećajnom dubinom citiranih riječi. Da bi se u njima otkrila tajna u kojoj se “krije” suština dobre pjesme. Izrada melodije, pjesničkoga teksta i njihova interpretacija kroz pjevanje usporedivi su mučnom i sporom odstranjivanju šljake sa rudače, da bi se prosijao, izbrusio dijamant. Prednji citat odaje umjetnika kojemu nije bio talenat dostatan već je cijeloga života svoj duhovno-duševni svijet profinjivao da bi dospio do vrhunskog tumača najintimnijega i najvrednijega sadržaja ljudskoga življenja – do poznavatelja sevdaha i ljubavi. Jedan bitan činitelj i pratitelj u procesu samorafiniranja, duhovno-duševnog profinjavanja Himze Polovine bilo je znanje te tradicije. Drugi, jednako bitan i činitelj i pratitelj toga višedecenijskoga procesa bilo je osjećanje odgovornosti i pijeteta prema muzičkim vrijednostima tradicije. Sa osjećanjem ne samo pjesme eo ipso već sa znanjem sinkretičke tradicionalne muzičke umjetnosti više naraštaja bosanskoga čovjeka.
“Od mene se često tražilo da mijenjam izvorni tekst muslimanske narodne pjesme, posebno ako se radilo o tipično muslimanskim nazivima. Naravno ja na to nikad nisam pristao, jer to mijenjati u našoj pjesmi za mene je nedopustivo, apsurdno. Imam osjećaj da muslimanske feudalne titule iz prošlih vremena mnogima izgledaju više strane od drugih koje također pripadaju ovom području. Izgleda nekome i smetaju. Interesantno, nikom živom ne smeta što se spominje Strahinjić ban, carica Milica, vojvoda Prijezda, barun Trenk, ban Jelačić itd. Ali ako se radi o muslimanskoj tituli, tu se ljudi najednom nakostriješe. Preko radija nema aga i begova u pjesmi, a nikome ne smeta što se izvodi Aleluja ili Ave Marija … Interesantno, zar ne?” (Intervju Himze Polovine novini “Preporod, br. 20, Sarajevo 1971).
Jedinstvenim svojim nastupom, cijelim svojim bićem Himzo Polovina je u sebi sabrao znanje i osjećanje bosansko-muslimanske tradicije i kulture. Sa posljedicom da je pjesmom mogao sabrati nježno-ranjivu, melanholično-zanosnu dušu bosanskoga čovjeka. Uvjerljivo svojim pjevanjem tumačiti. Onog Boošnjaka koji je obogaćen fluidom materijalnog i duhovno-duševnoga nasljeđa islama. Orijentalno-muslimanskim muzičkim melanholosom i kajdom. Kao u malo kojega pjevača sevdalinki, u Himze Polovine su gotovo sve pjesme evokacija blistave islamsko-osmansko-bosanske prošlosti, ašik-pendžera, visokih avlija, šadrvana, bezistana, hamama, ćuprija, kujundžiluka …. Taj jedinstveni svijet upio je Himzo Polovina u rodnome Mostaru. I cijeloga života njime je beharao. Tom svojom ljubavi nas je ljepotio, radostio.
“I danas se komponiraju pjesme u duhu muslimanskih, ali mene prvenstveno zanimaju stare, izvorne. Razlog ovome je, između ostalog, moje učenje pjevanja kod prof. Ninković u Beogradu. Ona mi je savjetovala da tu pjesmu njegujem, da mi ona leži. I govorila mi je često: Himzo, ništa nemoj pjevati, samo to. I slavu Vam niko potamniti neće. Od tada ja počinjem još studioznije da izučavam i pjevam muslimansku narodnu pjesmu. Za svoj program pored posebne melodike tražio sam i poseban sadržaj. Međutim, šezdesetih godina počinju se masovno pjevati komponirane “narodne” pjesme. Kompozicije su nicale preko noći. Ja odjednom, pošto nisam imao svog kompozitora, nisam pripadao nijednoj diskografskoj kući, ostao sam da pjevam izvornu pjesmu i uspjeh nije izostao. I dan danas ja to pjevam i uočavam da ta pjesma postaje sve više cijenjena. Jasno, ostao sam po strani tih kretanja u kojima se nalazi većina pjevača. Meni ovako pjevanje čini zadovoljstvo a finansijsku korist od tog pjevanja vidim kao drugorazrednu. Moj odnos prema pjesmi je čisto jedna ljubav, jedan način života.” (Iz razgovora sa urednikom lista “Preporod”, 20, Sarajevo 1971).
“Bosni nije niko ostavio takav mekam. I toliko duše na tako malo trake”, riječi Omera Pobrića, kompozitora i muzičara, prijatelja, i životnoga i muzičkoga suputnika Himze Polovine. Ovu eminentnu sraslost sa civilizacijskim i duhovno-duševnim kodom drevne islamske Bosne tumačio je Polovina prirodno i uvjerljivo svojim muslimanskim rafinmanom. Iz njegovih pjesama širio se fluid i dostojanstveno samouvjerenje u vrijednosti muslimanske kulture. Zračila je boošnjačko-muslimanska samoosviještenost kroz muzičku kulturu sevdalinke. Koliko je ta svijest sebe svjesna, moguće je iščitati iz prvih stihova koje bi Himzo Polovina zaustio zapjevati: Pogledaj me, Anadolko, dunjaluka ti, Otvor’ vrata od hamama, Jutros prođoh kroz čaršiju, Ima l jada ko kad akšam pada … Ovi napjevi i pjesmotvori isijavaju duhovnu plemenštinu sevdaha, dostojanstvo islamsko-bosanske prošlosti. Visoku kulturu turskoga zemana u Bosni. Kada pjeva tu kulturu, on njome živi, pa nam se u tim trenucima čini kao da se Himzo Polovina poput Pjera Lotija “napio slatkog otrova Istoka”. Pa se ne umije u stvarni svijet vratiti.
U pjevanju Himze Polovine, u nježnosti njegova baršun glasa proživljavamo kristalnu pjevno-muzičku umjetninu. Magija je njegova izvođenja u kontinuiranom melodijsko-pjevnom skladu sa temeljnim ili osnovnim motivom, smislom pjesme. Taj smisao ili osnovni motiv Himzo Polovina umije pronaći, u njega se udubiti, nama prenijeti, u nas nenametljivo udjenuti. Polovina je svojim pjevanjem pokazao kako se kreativno treba, umije i može ostvariti odnos između tradicionalnog bosanskoga folklora i njegove savremene interpretacije. On je u sebi imao jasnu umjetničku predstavu o ovom poslu kreativnog posredovanja. Imao je izgrađeno kreativno osjećanje prema sevdalinci. Znao je šta u sevdalinci treba njegovati i kako interpretirati. U svakoj je svojoj sevdalinci ostvarivao osnovni tonalitet u melodiji sevdalinke. Melizme i ukrase dodavao je i ugrađivao u njenu osnovnu kajdu sa mjerom, neusiljeno i prirodno. Iz svake je pjesme koju bi obrađivao odnosno ispjevao, uspijevao je prenijeti nam njenu karakteristiku, osobenost, poantu. Njenu smisaonu i emocionalnu suštinu. I otpjevati je kao organsku cjelinu, sliveno, jedinstveno, u jednom dahu. Unoseći pritom svoj način muzičkoga mišljenja, pečat svoje individualnosti. Pritom nas je njegovo pjevanje impresioniralo rafiniranom jednostavnošću. Sve njegove pjesme, posebice sevdalinke, ističu se osobnom melodijsko pamučastom mehkoćom glasa i muzike. Nježnošću u kojoj (vjerojatno!) prevladava molska kvinta. Kroz mehkoću glasa u molskoj kvinti ostvarivana je melodijsko-pjevna harmonijska polifonija koja je ostavljala dojam jedinstva tonaliteta, u muzičkoj fakturi čistoga kao suza.
Pjevanje Himze Polovine je melodijski izdašnije od brojnih pjevača. Tomu je bitan razlog da se u gotovo svakoj njegovoj pjesmi prepliću, spajaju najmanje dvije, katkada (npr. u pjesmi Voljelo se dvoje mladih, u Emini ili Hasanaginu sevdahu) i po tri osnovne melodije. Kao zapjev, napjev i pripjev. Himzo je Polovina proširio kajde sevdalinki. U ovo proširenje pripada i variranje tempa. Tempo je Polovina u svojim izvedbama usklađivao i mijenjao shodno smislu i osnovnom motivu pjesme. U svojem pjevanju Polovina se prepušta i stvaralačkom instinktu. Iz instinkta izvlačio je Himzo Polovina onaj vitalni sok u kajdi i unosio ga u svoj, potpuno lični, izraz pjevanja. Da time potvrđuje da je kroz sevdalinku oformljen zaseban žanr balkanskoga muzičkoga folklora, ne treba zasebno dokazivati. Kakva je čudesna snaga u sevdalinci, možda ponajbolje svjedoči pjevanje Himze Polovine. Iz njegove svake nove izvedbe zrači uvijek drugačija muzička linija. Sa obiljem muzičkih varijacija u svakom novom pjevanju. To je bitan razlog da sevdalinku valja njegovati. Kroz nju umijeće pjevanja do kulta razvijati. Jer pjevanje uzdiže, kultivira ljudsko biće. Približuje ga Božanskom.
Pjevanje Himze Polovine je generalno moguće označiti “ rubatom” koji je karakterističan po relativnoj slobodi ukrašavanja osnovne melodije u pjesmi. Rubatom, osobenim načinom pjevanja koje je osjećanjima prožeto. Pritom je glasu ostavljena sloboda ukrašavanja središnje, nosive ili glavne melodije. Glasom rubatom koji svojom bojom, tembrom, sugestivnosti ostaje prepoznatljiv, jedinstven. Nezaboravan glas Himze Polovine. Upravo su u njegovom glasu sabrana vrhunska muzička i duševna svojstva sevdalinke. Zapravo sevdaha, kao suštine pjesme sevdalinke. Opisati sevdah znači opisati složena i rafinirana, uzvišena i najljepša ljudska stanja ljubavi. Movens i smisao našega življenja. Najdelikatniji sastojak naše osobne, intimne kulture. Pjevanje Himze Polovine dočarava nam upravo ta najintimnija stanja čovjeka u sevdahu. Stoga je vrlo zahtjevno opisati, muzičko-estetski, melodijski i glasovno osmisliti pjevanje Himze Polovine kao muzičara umjetnika. Ta analiza pretpostavlja duhovno-duševno proživljavanje kompleksnog njegovog pjevačkoga repertoara. Svake njegove pjesme ponaosob.
Kroz svoje duševno poistovjećenje sa melodijom, glasom pjevača i pjesničkim tekstom. Leptirasta lahkoća, gracilnost i suptilnost pjevanja Himze Polovine u sevdalinkama koje je on pjevao pretpostavljaju od slušatelja i od gledatelja duhovnu srodnost, srodan duševni rafinman. Iziskuju naše totalno utonuće u melodiju i u glas pjevača. U zajedničku duševnu gamu u koju nas pjevač spontano i sugestivno, toplim i svilenim glasom uranja u svijet svojega i našega sevdaha. U svijest muzičku u kojoj se, iz melodije u melodiju, u neprekidnom krugu spajaju radost sa ganućem, a tuga sa čežnjom i zanosom. Melodijska svijest u kojoj je u čežnju i tuga i radost urasla, a njih oboje spojili se u zanos i ganuće. U tom je spoju suza radosnica prelivena suzom žalosnicom. Malo koji je pjevač kao Himzo Polovina bio u stanju u čovjeku sjediniti ta tako međusobno isključiva, raciju suprotna osjećanja. Možda je upravo zbog toga njegovo pjevanje bilo mehlem duši. Himzo je Polovina iscjeljivao ozljede koje je čovjeku život nanosio. Dospijevao je svojim svilenim glasom do našega duhovnoga i duševno-intimnoga temelja.
Ulomak iz rada prof. dr. Rašida Durića pod naslovom “Sevdalinka i Himzo Polovina”
O AUTORU:
Rašid Durić, profesor za bosanski, hrvatski, srpski jezik i južnoslavenske književnosti na Univerzitetu Bochum, Institut für Slawistik/Lotman Institut, rođen je 1948. u Cazinu. Studirao je hrvatskosrpski jezik, jugoslavenske književnosti i bibliotekarstvo na Pedagoškoj akademiji Sveučilišta u Rijeci, a potom na Filozofskom fakultetu u Zadru, i u Splitu; doktor filologije sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; dobitnik književne nagrade UNESCO-a kroz realizaciju znanstvenog projekta posredstvom UNESCO-a u Parizu: „Status muslimansko-bošnjačke književnosti u južnoslavenskoj, europskoj i svjetskoj književnosti”.
