Fikret Hodžić nakon novog uspjeha brenda “Srebrena malina”: Porodica je moj vjetar u leđa

Iz rodne Srebrenice Fikret Hodžić nije otišao svojom voljom. Rat i zlo su ga primorali, i ne samo njega već i hiljade drugih, koji su imali sreću da prežive najveće stradanje jednog naroda tokom devedesetih godina. No, Srebrenica nikad nije otišla iz njega. Vraćao joj se, u početku samo da se prisjeti roditeljskog doma i dječijih uspomena, a onda je prije tri godine donio odluku da u rodnom kraju Sućeska pokrene firmu i počne uzgajati maline. Na površini od gotovo 45 duluma plodne zemlje zasađene su prve sadnice.

Broj proizvoda s oznakom “Srebrena malina” iz godine u godinu je sve veći, što potvrđuje kvalitet i potrebu za ovom vrstom zdravih proizvoda na tržištu. Nakon smrznutog jagodičastog voća, smrznute maline, kupine, te „Srebrenog mixa“, koji čine kupine, maline i aronije, Fikret je upravo lansirao novi proizvod “Silver”.

– Od osnivanja firme željeli smo napraviti proizvod koji neće biti samo bosanskohercegovački, već i prepoznat u cijelom svijetu. Malo je pretenciozno i preveliko da se to izgovori, ali vodim se onom starom poslovicom: „Ako ne sanjaš veliko, ne možeš ostvariti ni malo“. Mnogo smo razmišljali o tome šta bismo mogli plasirati na tržište, pa smo se uvezali s jednom mladom ekipom iz Austrije, koji su nam napravili odličan recept, te smo na tržište lansirali „Silver“, prvo gazirano piće od maline na našim prostorima. Piće ima jako male količine sode i šećera u sebi, nije energetsko i samo je 30 posto gazirano. Neke kompanije bi, najvjerovatnije, izašle u javnost da je takav proizvod „sugar free“, dakle bez šećera, ali mi nećemo. Pakovanje je vrlo atraktivno, a reakcije ljudi koji su ga probali fantastične. Slogan naše firme je „Mi uspijevamo pobijediti, a naš uspjeh je život…“. Probali smo napraviti drugačiju priču o Srebrenici, o kojoj će se govoriti svakodnevno. To je područje o kojem uvijek svi pričaju s tugom, teškim temama i najviše u julu – kaže nam Fikret na početku razgovora.

Kakvi su Vam planovi kad je riječ o plasiranju proizvoda na inozemno tržište?

– Već radimo s Austrijom, pomalo s Njemačkom i Slovenijom. Nisu to konstantni poslovi, mi izvozimo, ali nismo u potpunosti zadovoljni. Nadamo se da će ovaj proizvod „Silver“ i ostala dva noviteta, džemovi od kupine i maline, biti ključni za ustaljene poslove sa zemljama s kojima radimo, a i šire. Najveća ambicija nam je plasirati se na američko tržište. Nema zahtjeva koje nismo ispunili, kada je o tehničkim stvarima riječ, sve je ispoštovano. Stvar je samo dogovora s distributerima.

Šta ljudi ne znaju o malinama?

– Mnogo toga ni sam nisam znao dok se nisam počeo baviti ovim poslom. Malina je jedan od rijetkih proizvoda prirode koja od 13 antioksigena koji se bore protiv raka, sadrži devet, također je berzanska roba, mnogi je nazivaju crvenim zlatom, regulira nivo šećera u krvi. Ljudi često nisu ni svjesni njenih vrijednosti. Malinu najviše uvoze Njemačka, Austrija, Skandinavske zemlje i Amerika. to su zemlje u kojima je stanovništvo u potpunosti svjesno o kakvom kvalitetu se radi, pa ga zato i konzumiraju.

Od koga ste najviše naučili o zemlji i njenoj obradi?

– Ja sam dijete sela, iako se moji roditelji nikada nisu bavili poljoprivredom. Majka je bila trgovac, a otac prosvjetni radnik. Budući da je otac bio biologičar i hemičar, mnogo vremena je provodio u prirodi, i majci je često govorio da bismo trebali više vremena provoditi na selu nego na asfaltu. Spletom okolnosti, zbog rata i specifičnog odrastanja, većinu svog života sam proveo na selu nego u gradu, ali se porodica nikada nije bavila poljoprivredom, i kada sam kretao u posao s malinom, bio sam potpuni laik. Nisam znao ništa, pa ni kako funkcionira traktor, međutim, danas ne postoji niti jedan proces u proizvodnji maline koji nisam lično prošao. Od sađenja, okopavanja, branja, prskanja. U potpunosti sam uključen u proizvodnju maline, nisam neko ko to prepušta ljudima od struke, tipa agronomima koje mi svakako imamo u našem timu.

Zašto ste uopće ušli u taj posao?

– Želio sam da napravimo jednu pozitivnu priču o Srebrenici, a s druge strane mnogo sam volio ići tamo. Supruga to nije mogla da razumije, jer joj je bilo čudno da neko ide s mjesta koja su mnogo bolja na mjesta koja su poprilično neuslovna za izlet, a kamoli za život. Nisam mogao objasniti zašto toliko želim da idem tamo i zašto volim taj kraj. Onda sam se odlučio da tamo napravim posao, i stalno sam imao izgovor da idem u Srebrenicu.

Nastavak razgovora čitajte u magazinu Azra.